Darko Čuvidić – Sve se mijenja, život teče, al’ hrast, konji i tambure ostaju

Objavljeno: 31.10.2014 - 18:19 Piše: Luka Selenić Pročitano: 4933 puta

U ovotjednom intervjuu donosimo vam razgovor s Darkom Čuvidićem, članom benda Džentelmeni, strastvenim tamburašem, glazbenikom i profesorem glazbe u Glazbenoj školi u Novskoj.

Darko, predstavi se našim čitateljima. Kažu da se ljubav prema glazbi rađa s čovjekom, a ti si do sada pokazao da imaš poseban talent. Kao pravom Slavoncu, tambura je postala tvoj način života. Kada si zavolio tamburu i što je prevagnulo da se odlučiš baš za taj instrument?

Lijepi pozdrav. Ja sam Darko Čuvidić, živim u Voćarici u blizini Novske. Hvala Vam na lijepim uvodnim riječima. Tamburu sam zavolio još u ranom djetinjstvu. A kako? Privukao me zvuk instrumenta, teško je objasniti. U Osnovnoj školi Rajić, koju sam pohađao, postojao je tamburaški orkestar koji je vodio nastavnik Mirko Blažeković. Ključni trenutak bio je kad sam imao 9. godina, treći razred. Tad sam se prvi put, doslovno, zaljubio u tamburu. Društvo naša djeca „Osmijeh“ Rajić išlo je na smotru dječjeg stvaralaštva DND-a Hrvatske u Osijek. Tamburaši su nastupali s nekoliko pjesama, a ja sam išao kao recitator. Recitirao sam pjesmu „Moje igračke“ D. Tadijanovića. Dok smo imali probe, cijelo sam vrijeme slušao što to tamburaši sviraju pa s divljenjem promatrao te instrumente i mislio si kako bih i sam rado s njima zasvirao, a ne znam. Pošto sam bio premlad, nisam mogao ući u orkestar, ali sam zamolio nastavnika da dolazim na probe i slušam ih. Veliko hvala učitelju Mirku što mi je to dozvolio. Tako sam cijelu školsku godinu slušao tamburaše i to je bilo to. Nakon toga, sljedeće školske godine došao je i poziv iz glazbene škole da se učenici mogu upisati u glazbenu školu i odabrao sam tamburu. Istovremeno ulazim u školski tamburaški orkestar.

Glazbeno obrazovanje započinješ u Glazbenoj školi u Novskoj kod profesora Franje Matoka i Mirele Brezarić, nastavljaš na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, kaži nam nešto o tom periodu školovanja.

Glazbeno obrazovanje počeo sam 1999. godine u Glazbenoj školi u Novskoj kod nastavnika Franje Matoka, a kasnije kod nastavnice Mirele Brezarić, smjer tambura. Nakon uspješno završene osnovne glazbene škole, upisao sam srednju glazbenu školu smjer – teoretičar jer tada, nažalost, nije bila srednja škola za tamburu. Iako sam upisao teorijski smjer i dalje sam aktivno svirao tamburu u kulturno-umjetničkom društvu i u tamburaškom bendu. Nakon završetka srednje škole upisujem se na studij, Umjetničku akademiju u Osijeku, smjer Glazbena pedagogija 2008. godine. Nastavio sam aktivno svirati tamburu i raditi na svom napretku u području sviranja i proučavanja tambure. Tijekom studija pojavila se mogućnost upisa “modula tambure” pri glazbenoj pedagogiji koji sam odmah upisao. Predavač na modulu bio je prof. Veljko Valentin Škorvaga. Tu sam puno toga naučio o sviranju klasične glazbe na tamburi. Diplomirao sam 9. srpnja 2013. godine.

Rano počinješ svirati u folklornom društvu KUD-u „Šubić“ Novska. Sviraš u to vrijeme i u nekim tamburaškim sastavima. Sjećaš li se tog razdoblja svog života?

U ljeto 2002. s nekoliko prijatelja osnovao sam tamburaški sastav „Tetkovi tamburaši“. Zašto tetkovi? Zato jer nas je okupio tetak, u sastavu su svirala dvojica, a na kraju i sva trojica braće Bosanac čiji je tetak tamburaš i poznati glazbenik našeg kraja gospodin Mirko Horvatić iz Grabovca, kojemu se od srca zahvaljujem jer je prepoznao mene kao nekog tko ima smisla i probudio u meni potencijal i talent za tu vrstu glazbe. Nakon dvije godine sastav mijenja ime u TS „Čežnja“ u kojemu ostajem do kraja 2007. U sastavu sam svirao sve žičane instrumente, ponajviše basprim [brač]. U rujnu 2002. postajem član KUD-a „Šubić“ Novska, koji se uz plesanje koreografiranoga folklora Hrvatske, posebno posvetio prikupljanju pjesama i plesova svoga kraja. U društvu sam počeo kao svirač te sam nakon nekoliko godina odlučio da to što sam naučio svirati, želim naučiti i plesati. Osim KUD-a „Šubić“ pomagao sam i drugim drušvima. Proputovao sam cijelu Hrvatsku, bio u Portugalu, Italiji, Francuskoj, itd. Kako su godine prolazile, a ja glazbeno napredovao, počeo sam se „petljati“ u pjevanje i sviranje, ispravljao greške i pokazivao drugačije, meni ljepše melodije. Ljudima u društvu se svidjelo kako radim i tako su me izabrali da budem voditelj pjevanja i tamburaša u siječnju 2008.godine. Moj rad posebno je pohvaljen na Županijskoj smotri folklora u Martinskoj Vesi, gdje smo proglašeni jednim od tri najbolja KUD-a po ocjeni gospode Joška Ćalete i Tvrtka Zebeca iz prosudbene komisije. Bilo je teško, ponekad i naporno, ali uspio sam izdržati period dok sam bio na studiju u Osijeku. Pjevačke probe bile su uglavnom vikendom kada bih došao kući. Sada pjevačku i tamburašku probu imamo redovno svaki ponedjeljak.

Posvetio si se i prikupljanju pjesama i plesova novljanskog kraja. Prvi si po sluhu zapisao note za izvorne narodne pjesme koje su se pjevale u selima Jazavica, Roždanik i Rajić. Reci kako je došlo do toga i jesu li notni zapisi negdje objavljivani?

U ljeto 2006. godine za knjigu Narodne pjesme Sisačko-moslavačke županije autora Stjepana Hrvačića glazbeno sam obradio i notno zapisao dvadesetak pjesama novljanskoga kraja u izvornom načinu pjevanja, dvoglasju. Notne primjere koristim u radu s djecom na seminarima folklora. Dio je objavljen i u zbornicima seminara folklora Panonske zone u Vinkovcima. Koristio sam zapise i na Međunarodoj koloniji mladih u Ernestinovu gdje sam bio predavač tambure 2012. i 2013 godine.

Pohađao si i više seminara folklora. Znamo da si uspješno završio i stekao vještinu sviranja tambure samice i da si osposobljen za samostalno podučavanje sviranja na tamburi samici. Nastupao si s Najboljim hrvatskim tamburašima Hrvatske radio televizije, Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, ali i nekim drugim profesionalnim tamburašima iz svih krajeva Hrvatske. Otkrij nam kako je to biti među najboljima tamburašima u Hrvatskoj?

Osjećaj je neopisiv, srce puno sreće, pogotovo kad sam se prvi put sreo sam s nekim eminentnim osobama iz hrvatske tamburaške scene. Uvijek volim reći da sam kroz sve ove godine vidio i prošao svašta, svirao s najgorima i najboljima, od svakoga možeš nešto naučiti pa čak i od najgoreg kako ne treba nešto raditi, a u ovom slučaju svirati. U rujnu 2006. godine krenuo sam na seminar folklora panonske zone u Vinkovcima pri kulturnom centru „Gatalinka“ iz područja tambure samice. 2007. godine uspješno sam usvojio program tambure samice i stekao znanje i vještinu svirača samice. Iste godine nastupam kao samičar na Smotri samičara u Donjim Andrijevcima. 30. kolovoza 2008. osposobljen sam za samostalno podučavanje sviranja na tamburi samici. 2008. godine pristupio sam audiciji za nastup na „ŠOKAČKOJ RAPSODIJI“ – 100 HRVATSKIH TABBURAŠA u organizaciji udruge Šokadija Zagreb koju uspješno prolazim svirajući prvi basprim (brač). Otada sam svake godine nastupao s najboljim hrvatskim tamburašima s HRT-a, LADA te drugim profesionalnim tamburašima iz svih krajeva Hrvatske. Orkestrom su ravnali Siniša Leopold, V.V. Škorvaga, M. Ferić, S. Fortuna, i Z. Farszky. Moram spomenuti da su tada u orkestru svirali i svirači iz poznatih tamburaških sastava kao što su Najbolji hrvatski tamburaši, Slavonske lole, Slavonia band, Patria, Ravnica, Širok šor, Milenij, Gazde, Prijatelji, Berde bend, Džentlmeni itd.

Primio si i više nagrada i priznanja. Dobitnik si i Rektorove nagrade za mjuzikl “Barun Trenk-cabaret”, kao jedan od autora glazbe. I dalje si član tamburaških sastava, ostao si vezan i za Osijek, a bio si i voditelj tamburaškog orkestra Osječko-baranjske županije. Voditelj si pjevanja i sviranja tamburaša u „Šubiću“ i u KUD-u „JAVOR“ Jazavica – Voćarica – Roždanik, svojem rodnome selu. Kako uspijevaš biti toliko aktivan?

Tako je, do sada sam bio uspješan u ovome što radim, nadam se da ću tako i nastaviti. Dobitnik sam mnogih nagrada pa tako se među njima i našla Rektorova nagrada na što sam posebno ponosan. Nakon upisa na studij zajedno sa svojim kolegama osnovao sam tamburaški sastav „Sedam osmina“ koji djeluje i danas. I tu sam ostavio uspjehe, a izdvojio bih nastup na IX. međunarodnom festivalu “Bisernice Janike Balaža” u Novom Sadu, gdje smo osvojili treće mjesto i IX. festival mladih tamburaških sastava u Starčevu gdje smo osvojili prvu nagradu. U sastavu djelujem do siječnja 2013. godine. Nakon toga prelazim u tamburaški sastav „Džentlmeni“ u kojem djelujem i danas. A što se tiče toga kako mogu biti toliko aktivan, odgovorit ću da ne znam drugačije. Radim ono što volim i uživam u tome. Čovjek se mora dobro organizirati. Ponekad bude situacija da bih trebao biti u isto vrijeme na dva, čak ponekad i na tri mjesta. U tim situacijama odredim što je prioritet i to je to. Često znam reći da je moja ljubav prema tamburi i tamburaškoj glazbi moj problem, baš zbog toga što to sve volim i želim raditi. ali ne možeš u isto vrijeme biti na više mjesta. Spomenuo bih još malo Džentlmene. Pitali ste me kako je to biti među najboljim tamburašima današnjice pa evo ja sad sviram u jednom od najboljih tamburaških sastava. Mogu slobodno reći da je to ostvarenje mog dječačkog sna. Vjerujem da svi maštamo i sanjamo o nečemu dok smo mali, ja sam sanjao ovo što upravo sada živim. Ove godine bili smo na dvije turneje van Hrvatske i Europe. U veljači smo bili u Kanadi 10 dana, u gradovima Winnipegu i Vancouveru te od 13. kolovoza do 9. rujna u Kanadi i Americi. U sastavu, osim što sviram čelo, djelujem kao autor i aranžer. Krajem srpnja izašla je pjesma „Stotine tuga popio“, na kojoj sam ja jedan od autora glazbe i aranžer.

Bio si predavač i na seminaru tradicijskog instrumenta tambure samice, folklora Panonske zone u Vinkovcima. Profesor si glazbe, sviranja tambure i svoje znanje prenosiš na mlade i u Glazbenoj školi u Novskoj. Možeš li reći nešto o svojim daljnjim planovima?

Radim u Glazbenoj školi u Novskoj i moram se pohvaliti da već u godini dana što radim, neki od mojih učenika ostvarili su vrhunske rezultate na natjecanjima, kako u Hrvatskoj, tako i na međunarodnim natjecanjima u Sloveniji i Italiji. Moji daljnji planovi su da nastavim sve ovo što sada trenutno radim te u planu imam izdavanje knjiga autorskih i obrađenih skladbi kako bih proširio i obogatio glazbenoškolsku tamburašku literaturu. Volio bih imati i svoj tamburaški orkestar od dvadesetak svirača i tako. Kao što vidite, planova ima. Nadam se da će se realizirati, kao što su se realizirali i do sada. Volio bih na kraju samo reći da se nadam da će mlađi naraštaji prepoznati ono što ih podučavam i to cijeniti. Kad sam bio njihovih godina nisam imao nikog tko mi može pokazati i naučiti me kako nešto treba svirati, oni to imaju pa neka to iskoriste u najboljem obliku. Bez lažne skromnosti za sebe kažem da sam tamburaš u pravom smislu te riječi, profesionalac. Biti tamburaš ne znači samo sviranje u kafićima, druženje s čašicom, kao što je kod nas uvriježeno u razmišljanju ljudi. Želim probuditi svijest i kod starijih i kod mlađih naraštaja da biti tamburaš znači nešto potpuno drugo. „Imajte na umu da, dok vam sviramo, Vi ste Naše, a Mi smo Vaše ogledalo.“
Na kraju želim se zahvaliti svima koji mi pružaju podršku u svemu što radim, obitelji, prijateljima i kolegama. Pozdrav Vama i čitateljima Novska.IN portala.

Darku se zahvaljujemo na razgovoru, i želimo mu puno sreće u nastavku glazbene karijere!