Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Objavljeno: 04.08.2014 - 9:45 Piše: Luka Selenić Pročitano: 1170 puta

Devetnaesta obljetnica VRO Oluja bila je prigoda podsjetiti na veličanstvene uspjehe Hrvatske vojske u oslobodilačkim operacijama Bljesak i Oluja 1995. godine. Odgovore na neka uvijek aktualna pitanja potražili smo kod Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

G. Nazor, možete li pojasniti čitateljima što je to Hrvatski memorijano-dokumentacijski centar Domovinskog rata i koja je njegova uloga u hrvatskom društvu?

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (u nastavku Centar) javna je znanstvena ustanova – specijalizirani arhiv. Utemeljen je na zahtjev Sabora Republike Hrvatske sa zadaćom prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnoga i znanstvenoga istraživanja i publiciranja gradiva iz Domovinskoga rata. Osnivač Centra jest Republika Hrvatska, a prava i dužnosti osnivača obavlja Ministarstvo kulture, u okviru ovlasti Vlade RH. Smješten je u zgradi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u Zagrebu. Odluka o osnivanju Centra potvrđena je na Saboru RH u prosincu 2004. godine, a imenovanjem v.d. ravnatelja 2. ožujka 2005. godine Centar je počeo s radom.

Oko Domovinskog rata i danas se vode oštre polemike oko njegovih uzroka i posljedica. Možete li nam iz stručnog kuta reći kako biste Vi definirali pojam Domovinski rat?

Domovinski rat je općeprihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska. Zakonskim aktima Republike Hrvatske (točnije “Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji”), Domovinski rat obuhvaća razdoblje od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. (iako je u pravnom smislu rat, odnosno ratno stanje prestalo 23. kolovoza 1996. kada je potpisan “Sporazum o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije”).

Pod nazivom Domovinski rat podrazumijevaju se:
– završne pripreme srpskoga agresora za rat i ostvarenje glavnoga cilja velikosrpske politike da “svi Srbi žive u jednoj državi” (na većem dijelu teritorija bivše Jugoslavije, uključujući i znatan dio teritorija republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine),
– protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružana pobuna dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (u vojnoj terminologiji tzv. puzajuća ili prikrivena agresija),
– početak ustrojavanja hrvatskih obrambenih snaga od kolovoza 1990.,
– početak rata i otvorene agresije Srbije i Crne Gore, odnosno Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku od ljeta 1991. (odmah nakon što je Sabor RH 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH),
– obrana Republike Hrvatske 1991. i oslobađanje najvećeg dijela njenog privremeno okupiranog teritorija vojnim putem od kraja 1991. do kraja 1995. godine.

Dakle, prema zakonskim aktima Republike Hrvatske, naziv Domovinski rat obuhvaća i razdoblje koje je neposredno prethodilo otvorenom ratu u Hrvatskoj, odnosno otvorenoj srpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, kao i razdoblje neposredno nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj i BiH.
S obzirom na to da je posljednji dio okupiranoga međunarodno priznatoga hrvatskog državnog teritorija vraćen političkim sporazumom, a ne vojnom opcijom, s političkog gledišta završetkom Domovinskog rata može se smatrati 15. siječanj 1998. kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem) u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

U čemu je posebnost Vojno-redarstvene operacije Oluja?

“Oluja”, odnosno pobjeda hrvatskih snaga u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja”, jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u “Oluji” vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije, u kojima se navode podaci o Vojsci Jugoslavije te o broju i naoružanju srpskih snaga u hrvatskom Podunavlju, kao i o stanju morala među Srbima u hrvatskom Podunavlju, potvrđuju spomenuto. Stoga se može reći da je “Oluja” kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost.

Srpska strana tvrdi da je u Oluji počinjen organizirani ratni zločin. Imaju li takve tvrdnje stvarne povijesne činjenice?

Tvrdnja da je u “Oluji” počinjen organizirani ratni zločin u suprotnosti je s činjenicama. U vojnim operacijama većih razmjera, kakva je bila “Oluja”, događaju se incidenti. Nažalost, dogodili su se i u “Oluji”. No, kada se uzme u obzir veličina prostora na kojem je provedena oslobodilačka operacija “Oluja” (više od 10.000 km2) i broj ljudi (vojnika na obje strane i civila) koji se našao na tom prostoru (vjerojatno više od 220.000) kao i četverogodišnja agonija više stotina tisuća hrvatskih prognanika (u prosincu 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica, a uoči “Oluje” 384.664) i stalna prijetnja artiljerijskih, zapravo terorističkih napada srpskih postrojbi s okupiranih područja na gradove i naselja na slobodnom teritoriju Republike Hrvatske (“strategija realne prijetnje”) te usporedba sa sličnim završnim vojnim operacijama u svijetu, posebice na prostorima bivše Jugoslavije, nameće se zaključak da u “Oluji” HV nije počinila organizirani ratni zločin. Dakako, nije ugodno govoriti o žrtvama; prema svakom nevino ubijenom čovjeku treba pokazati poštovanje i učiniti sve da u svijesti ljudi prevlada razmišljanje da za zločine nema opravdanja.

U svom izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu hrvatski pravni tim odlično je objasnio razliku između “Oluje” i operacija koje su vodile srpske snage u Hrvatskoj: “Oluja je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile su nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske“. Reagirajući na izlaganje srpskoga pravnog tima u Haagu o “Oluji”, hrvatski pravni tim napomenuo je da je Hrvatska svjesna da su tijekom “Oluje” počinjeni individualni zločini nad Srbima i da duboko žali zbog toga, no da “oni nisu bili dio državne politike” te da “pomirenje mora biti utemeljeno na povijesnoj istini, a da je odbacivanje Srbije da prizna odgovornost udarac u lice tisućama žrtava i nestalih”. Sudskom vijeću i svjetskoj javnosti upućena je jasna poruka: “Hrvatska nije imala nikakve zločinačke namjere prema Srbima, kao što je to dokazano i u brojnim presudama Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Nismo svi isti i tražimo da Srbija preuzme odgovornost za svoju politiku.”

Brojna izdanja Centra opremljena su mnogim fotografijama pa tako i Željka Gašparovića-Gaše. Brojne vaše knjige za naslovnicu su koristile njegove fotografije. Kakav je značaj Gašinih fotografija, no i ostalih ratnih fotografa, u obradi povijesti Domovinskog rata?

Među gradivom koje prikuplja i čuva naš Centar su i fotografije iz rata. Njihov značaj potvrđuje i poznata poslovica da slika govori više od tisuću riječi, a naša je obveza da te fotografije predočimo javnosti. Stoga u radu našega Centra posebno mjesto zauzima izdavačka djelatnost, a važan dio te izdavačke djelatnosti su fotomonografije. Uz objavljivanje fotomonografija, i ostale knjige u izdanju Centra nastojimo obogatiti autentičnim fotografijama iz Domovinskog rata. Među njima su i fotografije s novljanskog područja koje nam je ustupio na raspolaganje Željko Gašparović – Gašo. Tijekom rada Centar je s njim ostvario odličnu suradnju, posebice zbog njegova nesebičnog pristupa i spremnosti da svoje fotografije, koje je nerijetko snimao i u uvjetima ratne opasnosti kada je bio ugrožen njegov život, stavi na raspolaganje za opće dobro. Dakako, više je ratnih fotografa koji su zaslužili priznanje zato što su u teškim trenucima bili spremni riskirati život da bi ovjekovječili neki ratni događaj i istinu o Domovinskom ratu poslali u svijet. Kad je riječ o novljanskom prostoru i području zapadne Slavonije, Centar je, uz fotomonografiju Željka Gašparovića, objavio i fotomonografije Maria Filipija i Tonija Hnojčika koji su također imali hrabrosti svojom kamerom slijediti hrvatske vojnike i tamo gdje je bilo najopasnije.

Imaju li danas u Hrvatskoj dvije povijesti Domovinskog rata?

Da, nažalost, u Hrvatskoj postoje različite interpretacije povijesti Domovinskog rata. Prije svega, razlikuju se u korištenju relevantnih izvora. Nakon svega što se dogodilo u Domovinskom ratu i s obzirom na okolnosti koje su dovele do “Oluje”, Hrvatska je zaslužila objektivan, znanstveno utemeljen prikaz novije povijesti. Upravo zbog žrtava potreban je odgovoran odnos prema činjenicama svih koji na bilo koji način utječu na kreiranje javnog mišljenja. Bez obzira na to o kojem se razdoblju povijesti radi, ako ne želimo da historiografiju potisne ideologija, a činjenice falsifikati, zaključci o događajima ne smiju zanemariti njihove uzroke i moraju biti utemeljeni na izvorima.

G. Nazoru se iskreno zahvaljujemo na davanju intervjua za Novska.IN portal!