Ana Kocijan – Moje putovanje po Japanu

Objavljeno: 11.10.2014 - 16:31 Piše: Luka Selenić Pročitano: 3620 puta

Ana Kocijan, bivša studentica medicine, sada mlada doktorica iz Novske, dio svog programa stažiranja odradila je na najprestižnijim japanskim medicinskim ustanovama. Kako joj je tamo bilo, donosimo vam priču u cjelosti.

>> Galerija fotografija sa Aninog putovanja u Japan
>> Iz dalekog Japana u Novsku

Ana, kako si uopće došla na ideju stažiranja u dalekom Japanu?

Jednog lijepog dana u ožujku, dok sam šetala ulicama grada Rijeke, gdje sam studirala, zazvonio mi je telefon. Broj je bio nepoznat, pozivni iz Rijeke pa sam se odlučila javiti, “možda je netko s fakulteta”, pomislih.

I zaista, javila se ljubazna gospođa s fakulteta iz ureda za međunarodnu suradnju. Priopćila mi je, da s još dvoje kolega idem u Japan, u okviru bilateralnog programa razmjene između Medicinskog fakulteta u Rijeci i Hyogo College of Medicine u Nishinomiyi.

Prijateljica i kolegica koja je ondje bila prošle godine nagovorila me da se prijavim. Dugo sam razmišljala o tome i zaključila “zašto ne, nemam što izgubiti”. I nisam izgubila, nego ostala bogatija za predivno životno iskustvo.

Kako je izgledao prvi susret s japanskom kulturom?

Let do Osake trajao je dugo. Gotovo dva sata iz Zagreba do Istanbula, deset sati čekanja na let za Japan i još 11 sati leta do Osake. Ondje nas je dočekala gospođa koja radi u uredu za međunarodnu suradnju na Hyogo College of Medicine. Nakon kratkog upoznavanja, odvela nas je na večeru. Prvi kulturološki šok – uz ogromnu zdjelicu juhe, samo štapići. Iako sam uvijek u restoranima uspješno izbjegavala jesti štapićima, netko kao da je odlučio vratiti mi to. Jeli smo kako smo god znali. Zaključili smo da ćemo u suprotnom mjesec dana gladovati. I da, juha se srče. Glasno. To mi je ipak bilo malo previše za prvi dan pa sam se zadovoljila noodlima i komadom pohane svinjetine iz juhe.

Smješteni smo u Nishinomiyi, gradu u kojem živi oko pola milijuna ljudi i između Osake i Kobea. Nakon gotovo dva dana provedena putujući, napokon smo stigli na odredište. Kulturološki šok broj dva – u sobi nema kreveta. Prostrli smo svoje futone i zaspali na podu. Gotovo da nam je bilo svejedno, bili smo preumorni. Doduše, stolica bez nogu je ipak malo smiješna.

Na portalu Novska.IN već smo objavili o tvome dolasku u Novsku s prijateljicama iz Japana. Nije trebalo dogo čekati na prva upoznavanja?

Idući dan upoznali smo kolegice. Mogli ste ih upoznati u prošlom članku kada su boravila u Novskoj. Uputili smo se u Osaku, prošetali se ulicama grada te popeli na vrh Umeda Sky building otkud se pruža pogled na cijeli grad. Ondje smo prvi put otišli na tradicionalnu japansku večeru s mnogo malih nizova razne hrane. Moram napomenuti da sirova lignja i kojekakve sitne ribe nisu moj tip jela. Nije problem u okusu lignje, koliko u konzistenciji. Koliko god se trudili žvakati, ne možete odrezati komadić jer su vam na raspolaganju samo štapići, ona nikako ne postaje mekša i samo se pretvara u nešto vrlo sluzavo. Jedna od ne tako lijepih uspomena iz Japana.

Općenito, japanska hrana mi se nije pretjerano svidjela. Jedu puno i to dosta pohanog i prženog, što me iznenadilo. Sirove ribe, lignje, hobotnice, školjke, meduze… Slastice su napravljene uglavnom od graha, a ako ne od graha, onda od slatkog krumpira i naravno, nezaobilaznog zelenog čaja. Zaboravila sam rižu.

Kako je bilo raditi s japanskim stručnjacima?

Prvi radni dan u bolnici sam s veseljem dočekala. Nakon uvodne svečanosti i govora dobrodošlice od strane ravnatelja bolnice i naših mentora, uputili smo se na odjele. Odabrala sam odjel za pedijatriju tako da sam ondje provodila većinu vremena.

S mentorom profesorom Yasuhiro Takeshima, sam zapravo najviše radila iako je na odjelu mnogo drugih doktora i tijekom boravka upoznati. Ovim putem im želim od srca zahvaliti, jer su moj boravak na odjelu učinili posebnim.

Profesor Takeshima specijalist je pedijatrije. Područje interesa su mu metaboličke i mišićne bolesti. U njegovoj sam ambulanti imala prilike vidjeti mnogo teško bolesne djece, uglavnom s Duchenne mišićnom distrofijom. Moram priznati da me to pogodilo, ponekad u tolikoj mjeri da me skoro rasplakalo. U Japanu mnogo djece boluje od raznih nasljednih, teških bolesti i to je ono što je drugačije u odnosu na Hrvatsku. Teško je gledati djecu s takvim dijagnozama. Ono što me iznenadilo jest činjenica da bez pretjeranog pokazivanja emocija primaju vijesti o teškim dijagnozama svoje djece.

Iznenadilo me postojanje za nas nezamislivih radnih mjesta, poput slaganja parkiranih bicikala, koje vrlo marljivo i precizno svakodnevno obavlja jedan radnik, dok npr. drugi propušta ljude na prijelazima između dvije bolničke zgrade. Dakle, posla ima za svakoga.

Osim posla, imala si priliku posjetiti nekoliko gradova i mjesta u Japanu. Što te se najviše dojmilo?

Posjetila sam i grad Kobe, jedan od najvećih japanskih gradova, možda najpoznatiji po tome što je u povijesti bio važna luka. To se može zaključiti i iz izgleda samoga grada, budući da dosta podsjeća na europske gradove, posebno dio koji se zove Kitano-cho. Osim luke, Kobe je vrlo poznat i po jednoj deliciji – Kobe beef, posebnoj vrsti govedine koju nismo probali jer nas je cijena iznenadila, jedan odrezak košta oko 400 kuna.

Posjetili smo i Chinatown, vrlo popularnu kinesku četvrt gdje možete probati razne kineske slastice, a navečer se uputili prema luci. Japanci kažu da se iz luke pruža jedan od najljepših pogleda i stvarno, lijepo je, pogotovo jer je sve osvijetljeno.

Idući vikend bio je rezerviran za posjet Kyotu koji je u povijesti bio glavni grad Japana. Kyoto je, prema riječima Japanaca, vrlo tradicionalan grad. Iako moderno izgrađen, sadrži mnoštvo hramova te su ga nekad zvali gradom deset tisuća hramova. U skladu s time, obukli smo kimono, odnosno yukatu, ljetni kimono i obilazili hramove. Ljudi su nas fotografirali ili se željeli fotografirati s nama pa smo cijeli dan spremno pozirali pred fotoobjektivima. No, vidjeti Hrvate u kimonu je isto kao i vidjeti Japanke u hrvatskoj narodnoj nošnji.

Grad Nara nekad je bio glavni grad Japana, a danas vrlo popularno turističko odredište. Kao i u Kyotu, u Nari se nalaze mnogobrojni, budistički hramovi. Međutim, u jednom kojeg smo posjetili, a nalazi se na listi UNESCO svjetske baštine, nalazi se najveći kip Buddhe na svijetu kojeg Japanci nazivaju Daibutsu.
Visok je gotovo 15 metara. Iako impresivan, nije jedini po čemu je Nara poznata. U Nara parku hodaju deseci srna i jelena i možete ih maziti, hraniti ili se fotografirati s njima. Japanci ih smatraju svetim bićima, glasnicima bogova te su stoga slobodni i strogo je zabranjen njihov lov. Super je osjećaj hodati među životinjama koje u Hrvatskoj možete vidjeti samo izdaleka. Gurnut će vas rogovima ako mazite ili hranite drugoga, ali krekere se nismo usudili kupiti i hraniti ih njima jer čim shvate što držite u rukama, opkolit će vas sa svih strana. U Nari smo odradili ceremoniju čaja, gdje smo imali priliku piti Matcha zeleni čaj i probati kolačiće koji se jedu prilikom izvođenja ceremonije.

Iduća stanica na našem putu bio je grad Wakayama, rodni grad jedne od studentica. Tamo smo imali prilike vidjeti kako živi japanska obitelj, jesti japansku hranu, vidjeti polja riže i japanski vrt. Yukina baka nas je upoznala s japanskim poljoprivrednim kulturama i objasnila kako se uzgaja riža.

Imala si priliku vidjeti i Tokyo. Doživljaji?

Posjetila sam i Mt. Koya, vrlo popularno turističko odredište, s mnoštvom budističkih hramova i dugim grobljem kroz koje se proteže šetnica, gdje možete vidjeti grobove samuraja. Osim Mt. Koya, posjetili smo i Mt. Rokko, s kojeg se pruža predivan noćni pogled na Kobe i Osaku. Ne zovu ga bez razloga pogledom od 10 milijuna dolara!

U Osaku smo se uputili nekoliko puta, budući da nam je bila najbliže i ostali smo oduševljeni gradom. Čak smo imali prilike prisustvovati seminaru kojeg je vodio jedan od najuglednijih svjetskih liječnika, dr. Yair Reisner. Osaka je ogroman grad u kojem možete naći sve, od visokih nebodera i luksuznih hotela, do malih, simpatičnih građevina i mnoštva parkova. Ostali smo četiri dana, što je dovoljno za vrlo brzu turističku turu.

Ne znam što bih o Tokyu mogla napisati, a da ne znate. Kad ga promatrate s vidikovca, ne nazire mu se kraj. Na kojoj god stanici metroa izađete, uvijek ćete naići na nešto zanimljivo. Mi smo posjetili Shinjuku, četvrt sa visokim poslovnim neboderima, zatim Roppongi u kojem također možete vidjeti ogromne zgrade, ali i doživjeti noćni život.

Posjetili smo i Akihabaru, elektroničku četvrt Tokya, gdje možete kupiti od najnovijih modela mobitela, laptopa i sličnog do starih igrica za Nintendo, kao i japanske manga stripove i likove iz animea; Harajuku, gdje se okupljaju ljubitelji animea, Asakusu kao tradicionalniju četvrt s budističkim hramovima, kao i Ueno park te Asakusabashi, gdje možete kupiti svašta.

Vidjeli smo i Yebisu garden place, jedan od novijih projekata u Tokyu, kompleks koji izgledom podsjeća na europske gradove, a u njemu se nalaze talijanski i francuski restorani te muzej piva na mjestu nekadašnje pivovare. Vidjeli smo i popularne Tokyo Skytree i Tokyo Tower, posjetili Tokyo Dome, gdje se igraju bejzbolske utakmice te se nalazi shopping centar sa zabavnim parkom. To je ujedno i najgluplja stvar koju smo napravili – vozili se na rollercoasteru koji vozi brzinom od 130 km/h i s kojeg se pruža pogled na Tokyo, ali negdje u razini onih viših zgrada. Nismo mogli otići bez posjeta sumo stadionu, međutim sva su mjesta bila već rasprodana unaprijed. Na našu sreću, ulovili smo borce na putu do stadiona i zamolili za fotografije. Da ne bi bilo da je sve u Tokyu od betona, posjetili smo nekoliko tradicionalnih japanskih vrtova. Vrlo je zanimljiva činjenica da se nalazite u ogromnom gradu i samo odjednom, usred grada, naletite na predivnu zelenu oazu. Takav je i vrt koji okružuje palaču u kojoj je sjedište carske obitelji. S Imperial palace gardens završili smo naš jednomjesečni posjet Japanu.

Iako se na početku činio kao dug period, mjesec dana prošlo je vrlo brzo. Sretna sam i zahvalna što mi se pružila ovakva jedinstvena prilika na poseban način upoznati Japan, njegovu kulturu i ljude i nadam se da ću se jednom prilikom vratiti jer je zaista bilo posebno.

Ana, hvala na razgovoru!