Višnjica Jambrečina: „Budite dobri prema životinjama – vi ste njihov cijeli svijet“

Povodom Svjetskog dana životinja, koji se obilježava 4. listopada, razgovarali smo s Višnjicom Jambrečinom, Novljankom koja je velik dio svog života posvetila pomaganju napuštenim, bolesnim i neželjenim životinjama.

Kroz njezin dom tijekom godina prošle su brojne mačke i psi. Nekima je trebalo liječenje, nekima privremeni smještaj, a nekima samo prilika da ih netko primijeti i pronađe im novi dom. Točan broj životinja kojima je pomogla više ni sama ne zna.

Kaže samo – broje se u stotinama.

Sve je počelo s Malom Šapom

Organizirana priča o pomaganju životinjama u Novskoj započela je 2012. godine osnivanjem Udruge Mala Šapa. Okupila je skupinu mladih ljudi koje je povezivala ljubav prema psima i mačkama.

Među njima su bili Anja Adžam (Baranek), Martina i Renata Babić, Samanta Herceg, Marija i Dado Sorić, Martina Marton, Josip Čelar, Josip Pejaković i Višnjica Jambrečina.

Povezivali su se putem Facebooka, poznavali se i privatno, a prvi sastanci uglavnom su se održavali u Anjinoj garaži. Prikupljali su informacije o tome što im je potrebno za osnivanje udruge i odlučili krenuti.

Kako Višnjica danas kaže, bili su mladi i nadobudni, a ona se u šali ispravlja – „ja samo nadobudna“.

Nju je prvenstveno vodila velika ljubav prema mačkama, a poslije i prema psima. Istodobno je sve češće susretala životinje koje su bile napuštene, gladne i bolesne.

Posla je bilo mnogo. Napušteni psi pronalazili su se i u šumama, mačići na ulicama, a članovi udruge uzimali su ih k sebi, liječili, čipirali, cijepili i kastrirali te im pokušavali pronaći novi dom ili barem privremeni smještaj.

Mnoge su životinje iz Novske tako svoje obitelji pronašle u Zagrebu, Rijeci, Puli i okolici, ali i u Njemačkoj.

„Moram zahvaliti svim tim ljudima koji su otvorili svoje srce nekoj od tih nesretnih duša.“

Pet godina koje nisu bile nimalo lake

Mala Šapa djelovala je pet godina. Kako su članovi s vremenom zbog fakulteta i posla odlazili iz Novske, Višnjica je na kraju ostala gotovo sama od prvotne ekipe. Nije više imala ni snage ni volje ponovno okupljati nove članove.

Iza lijepih priča o spašenim životinjama nalazila se i puno teža strana takvog rada.

Nisu mogli pomoći svakoj životinji, što im je posebno teško padalo, a jedan od najvećih problema bile su financije. Novac koji su dobivali od Grada često bi potrošili već prije sredine godine, nakon čega su se snalazili kroz donacije, različite akcije, prodajne štandove i vlastiti novac.

Teret nisu nosili samo članovi udruge nego i njihove obitelji. Nije bilo neobično da se u nečijem domu istodobno nalazi pet ili šest pasa ili mačaka kojima je potreban smještaj.

Višnjica smatra da Novskoj i danas nedostaje organizirana inicijativa koja bi se bavila napuštenim životinjama te vjeruje da bi postojanje azila znatno olakšalo situaciju.

Nju ljudi i danas znaju pitati zašto upravo ona ne pokrene takav projekt. Odgovara kako to nije tako jednostavno te da za nešto takvo danas više nema ni vremena ni fizičkih i psihičkih kapaciteta.

Udomljavanje nije prestalo gašenjem udruge

Prestankom rada Male Šape nije prestala i Višnjicina potreba da pomogne.

„Pomaganje nemoćnima mi je u krvi“, kaže. Tako je odgajana, bez obzira na to je li pomoć potrebna čovjeku ili životinji.

Koliko je pasa i mačaka tijekom života udomila ili im pomogla pronaći obitelj, ne može točno izbrojiti. Procjenjuje da je riječ o stotinama životinja.

Među svim tim pričama posebno pamti psa Amona.

Spašen je iz skloništa za životinje Bučje samo dan prije eutanazije. Dugo je bio u plaćenom privremenom smještaju, što je udruzi predstavljalo velik financijski teret, ali druge mogućnosti nisu imali. Na kraju su se povezali s udrugom iz Njemačke koja mu je pronašla dom.

Višnjica danas ne zna je li Amon još živ, ali zna da je nakon svega što je prošao dobio priliku za lijep život.

„Nijedan nije bio planiran“

Danas s Višnjicom i njezinom obitelji žive dva psa i tri njihove mačke, a trenutačno se brinu i o još tri mačića koje je obitelj prije tri mjeseca spasila s ceste.

Na pitanje koliko je tih udomljenja bilo planirano, odgovor je jednostavan – nijedno.

Pesica je u njihov dom stigla još kao štene, na samim počecima rada Male Šape. Brzo je pronašla udomitelje, ali je još brže vraćena. Višnjica priznaje da zbog toga nitko nije bio sretniji od nje. Danas je Pesica njezino najdraže biće.

Medu je udomila preko udruge iz Čakovca, a došao je iz Dubrovnika. Procjenjuje da danas ima oko 15 godina.

Posebno mjesto ostalo je i za one kojih više nema. Johnny i Hans također su trebali biti samo privremeni stanovnici njihova doma, ali vrlo brzo bilo je jasno da nikamo neće otići.

Višnjica ih opisuje kao dvije najbolje duše koje su ostavile neizbrisiv trag u njihovim srcima.

Privremeni smještaj i dalje je najveći problem

Veterinarski troškovi mogu biti veliki, a pronaći odgovorne udomitelje nije jednostavno. Ipak, Višnjica kaže da joj je najteže pronaći nekoga tko će životinji ponuditi privremeni smještaj.

Ljudi će, kaže, češće pomoći novčanom donacijom nego otvoriti vrata vlastitog doma. Zbog toga velik broj životinja na kraju ponovno završi kod nje i njezine obitelji.

Upravo se sada brinu o tri spašena mačića čije će liječenje zahtijevati dodatne troškove, koje će obitelj sama podmiriti.

Jedna druga situacija ostala joj je posebno urezana u sjećanje.

Pred njezinim očima automobil je udario psa, a vozač nije stao. Višnjica je s kišobranom čučala nasred ceste uz teško ozlijeđenu životinju koja je još disala. Automobili su prolazili, ali nitko nije zastao kako bi joj pomogao psa barem maknuti s ceste. Tek kada je stigao njezin prijatelj, uspjeli su ga prevesti veterinaru.

Pas, nažalost, nije preživio.

Kaže da tu scenu nikada nije zaboravila.

„Ako se ne možeš brinuti o životinji, nemoj je imati“

Kada traži novi dom za psa ili mačku, Višnjica ne prepušta stvari slučaju. Potencijalne udomitelje provjerava, a tek kada je zadovoljna onime što vidi, životinja odlazi u novi dom. Do tada ostaje kod nje ili prijatelja.

Kao jedan od glavnih uzroka problema napuštenih životinja vidi nedostatak svijesti i odgovornosti.

Smatra neprihvatljivim da se i danas normalnim smatra držanje psa na kratkom lancu bez odgovarajuće brige, hrane i vode te vjeruje da bi se takvo postupanje trebalo kažnjavati.

Velik problem vidi i u odnosu prema kastraciji i sterilizaciji. Posljedice neželjenih legla na kraju su, kaže, mačići i štenci ostavljeni u jarcima, šumama i na smetlištima.

„Ako ne voliš životinju ili se ne možeš brinuti o njoj, nemoj je imati. To je barem jednostavno.“

A pomoći mogu i oni koji nemaju mogućnost udomiti životinju. U Hrvatskoj djeluju brojne udruge i azili kojima su potrebni pomoć i donacije. Višnjica osobno najčešće pomaže Azilu u Osijeku, gdje je kuma psu Indi, a kada naiđe na neki posebno težak slučaj, nastoji pomoći i drugim udrugama i azilima.

„Sada sam upravo u fazi – ja to više ne mogu“

Godine pomaganja donijele su i emocionalno vrlo teške trenutke.

Višnjica priznaje da je upravo sada ponovno u fazi kada sama sebi govori da više ne može. A onda se dogodi život.

Njezinoj obitelji stigla su tri mačića stara svega nekoliko tjedana. Brinuli su se o njima, kupovali posebno mlijeko i hranu i gledali ih kako lijepo napreduju. A onda su se iznenada razboljeli.

U jednom trenutku, kaže, više nije razmišljala o njihovu udomljavanju, nego o tome gdje će ih sahraniti.

Srećom, stanje im se počelo popravljati. Ponovno jedu i oporavljaju se, a kada potpuno ozdrave – tražit će svoje obitelji.

I možda upravo taj primjer najbolje opisuje zašto Višnjica, čak i kada kaže da više ne može, ipak ponovno pomogne.

Jer ono što dobiva zauzvrat teško joj je opisati.

Životinje joj, kaže, daju posebnu i bezuvjetnu ljubav. Bile su uz nju kada joj je bilo najteže, smiruju je, a među najdražim svakodnevnim trenucima su joj zvuk mačjeg predenja i zadovoljno otpuhivanje njezine Pesice dok spava.

Poruka za Svjetski dan životinja

Na kraju našeg razgovora pitali smo Višnjicu što bi, kada bi stanovnicima Novske povodom Svjetskog dana životinja mogla poslati samo jednu poruku, željela da zapamte.

Njezin odgovor možda najbolje sažima cijelu ovu priču:

„Budite dobri prema životinjama. One imaju samo vas i vi ste njihov cijeli svijet. Čuvajte ih, mazite i pazite jer vas nikada neće iznevjeriti i bezuvjetno vas vole. Nahranite i napojite napuštenu životinju – možda joj upravo to spasi život.“