Na kraju svijeta, ali mirniji nego ikad: Kristijan Iličić o Antarktici, granicama i životu izvan zone komfora

Putopisac i avanturist Kristijan Iličić, koji je proputovao sve zemlje svijeta, u razgovoru za naš portal govori o iskustvu boravka na Antarktici – najjužnijem i jednom od najnepristupačnijih dijelova planeta. Njegova misija već godinama nadilazi puko putovanje: povezivati ljude, rušiti predrasude o državama i destinacijama koje često doživljavamo kroz prizmu medijskih prikaza. Upravo zato, kroz svoju agenciju Nomadik Travel, želi što više ljudi odvesti na mjesta koja druge agencije često zaobilaze i pokazati da svaka destinacija nosi svoju priču, vrijednost i lekciju.

Kakav je osjećaj bio prvi put zakoračiti na Antarktiku i shvatiti da se nalazite na najjužnijem i jednom od najnepristupačnijh dijelova svijeta?

Nestvaran. Kao da si izišao u neko drugo doba, neko drugo vrijeme. Tamo negdje daleko je svijet iz kojeg si došao, a ovdje je vječni led i vrijeme stoji. Propustio sam brdo poziva, mailova, poruka ali sam pronašao takav mir, takvu sreću promatrajući životinje koje nikad nisam vidio uživo u njihovom prirodnom okruženju. Pingvini su toliko divni, tuljani zapravo isto, premda im pingvini služe kao hrana, što me baš i nije oduševilo, a o kitovima da i ne govorim. Kad ugledaš na horizontu tu grdosiju, shvatiš koliko si mali i nevažan u tom ledenom carstvu.

Što Vas je u ovom putovanju najviše iznenadilo – priroda, uvjeti, životinjski svijet ili nešto sasvim neočekivano?

Dosta sam se informirao unaprijed, znao sam da neće biti noći, tek sutona i zore, znao sam otprilike što me čeka, ali to što nešto znaš u teoriji nije ni blizu stvarnom doživljaju u praksi. Stajati na tom ledu, gledati pingvine iz neposredne blizine, promatrati tu nevjerojatnu igru svjetla i sjene, to je neopisivo. I taj nevjerojatno čist zrak. S jedne strane mi bude žao što ne mogu kamerom dovoljno vjerno prenijeti to što vidim i osjećam, no s druge strane, to je tako i dobro. Nitko nikuda ne bi išao da se sve može doživjeti iz fotelje, pred ekranom. Treba učiniti taj napor i izići u stvarni svijet, živjeti stvarni život. 

 Koji je bio psihički i fizički najzahtjevniji trenutak tijekom boravka na Antarktici i kako ste ga prebrodili?

To je definitivno bila plovidba Drakeovim prolazom. Dva dana neprekidnih valova visine i do sedam metara. Brod se nije prestao ljuljati, a ja stvarno jako loše podnosim ljuljanje. Dobio sam dvije injekcije u stražnjicu i 40 sati bio u krevetu. Drugima nije bilo ništa, ali mene su valovi ubili. Toliko o mom doživljaju Drakeovog prolaza.

Jedan od Vaših videa koji je privukao ogromnu pažnju bio je tzv. Polar Plunge, pri čemu su mnogi gledatelji čak pomislili da se radi o umjetnoj inteligenciji. Kako je zapravo izgledao taj trenutak i što Vas je motiviralo da se odlučite na takav pothvat?

Znao sam da je dio ove ture popularni Polar Plunge, htio sam to iskusiti pa sam se cijelo ljeto pripremao za to. Imao sam kadu s ledom i svaki put uranjao u sve hladniju vodu. Tako sam nekako ipak bio donekle pripremljen za taj skok. Puno je ljudi skočilo prije mene, to pod normalno rade i nordijci svake zime – skaču u rupe koje naprave u ledu – dakle, nije da sam sad baš napravio nešto neviđeno. Ali svakako jest izazov i normalno je da morate biti bar donekle pripremljeni za to. Ali kako ja uvijek sve volim probati, od najvećeg bungee jumpinga na svijetu, preko najvećeg zip-linea ili uspona na vulkane, zašto ne bih probao i ovo? Želim iskusiti život u svim njegovim finesama i oblicima, pomicati svoje granice. To je bila motivacija. A kako je na kraju ispalo? Skočio sam, smrznuo se živ, ali je trajalo kratko, odmah sam izišao iz vode, ručnik na sebe, votka i to je to – iskustvo koje se pamti!

Da, mnogi su mislili da je to umjetna inteligencija jer su pretpostavljali da se tako nešto ne može napraviti na Antarktici i da je tamo more valjda minus pedeset. No, bilo je bitno “toplije”, u ovo doba godine se temperatura kreće od minus dva do plus pet. Usto prve snimke koje sam postao nisu pokazivale kako ljudi izrone iz vode, pa je možda i djelovalo kao AI. Ali nije bilo. Kasnije sam pokazao sve iz više rakursa pa se rasprava spustila na razinu zašto tako nešto uopće raditi. A zašto ne?

Nakon Antarktike, mijenja li se pogled na putovanja, granice i vlastite mogućnosti – i kamo Vas vuče iduća avantura?

Smatram da putovanja šire vidike, stvaraju mostove, produbljuju percepciju i stvaraju neku osobnu duhovnost. Svaka destinacija mi je donijela neki uvid. I Antarktika tu nije bila iznimka. Osjećaj da si “na kraju svijeta” doista je poseban. A pogotovo u ovom današnjem svijetu punom kaosa. Imaš osjećaj da si se na trenutak sklonio na neki drugi planet, na sigurno. Moj pogled na putovanja se nije promijenio, i dalje mislim isto. Putovanja donose rast i svaka destinacija nudi novi komadić puzzlea zvanog Život. Ako sam išta shvatio nakon ovog putovanja, to je da želim posjetiti još ovako čudesnih mjesta i iskusiti sve što mogu, na svim razinama. Dugo sam se opirao odlasku u hladne krajeve, godine i godine sam “zimovao” u tropskom području. Od nedavno sam otkrio radosti snijega, hladnijih podneblja. Dakle, nemam se namjeru ograničavati samo zbog toga što mi nešto više ili manje leži, svaka destinacija krije novi poklon za mene.

Antarktika je za Kristijana bila još jedna potvrda da su granice često samo u našim glavama, a da se pravi život događa ondje gdje se usudimo zakoračiti izvan poznatog.