INTERVJU – Valentina Kolek, logopedica u Crvenom križu Novska

Objavljeno: 08.10.2018 - 10:41 Piše: Novska.IN portal Pročitano: 2678 puta

Gradsko društvo Crvenog križa Novska u suradnji s logopedima, a kao partnerski projekt grada Novske, općine Jasenovac i općine Lipovljani provodi logopedsku rehabilitaciju od 2003. godine. Zbog te suradnje i financijske potpore grada Novske i općina Jasenovac i Lipovljani logopedska rehabilitacija u Gradskom društvu Crvenog križa Novska besplatna je za sve korisnike i nije potrebna uputnica liječnika. U logopedskom kabinetu Gradskog društva Novska provodi se logopedska rehabilitacija djece vrtićkog, predškolskog i školskog uzrasta. U nastavku Vam donosimo intervju s logopedicom Valentinom Kolek.

1.Valentina, možete li na početku ukratko reći nešto o sebi. Gdje radite, stanujete, gdje ste se školovali?

Rođena sam u Kutini. Sada živim u Daruvaru. Radim u Centru za odgoj i obrazovanje Rudolf Steiner u Daruvaru kao logoped u ranoj intervenciji. Diplomirala sam na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, smjer Logopedija. Trenutno sam pri završetku Specijalističkog studija Rane intervencije, također na istom fakultetu.

2. Koliko dugo već dolazite u Novsku i koji su termini u kojima radite? Gdje se roditelji koji sumnjaju u govorne poteškoće djeteta mogu u Novskoj javiti za savjet?

U Novsku dolazim od svibnja 2017. svaki petak i subotu. Koliko mi je poznato, Crveni križ Novska je jedino mjesto u Novskoj koje puža logopedski tretman pa se jedino ovdje roditelji mogu javiti na procjenu i savjetovanje te ukoliko je potrebno, uključiti u logopedski tretman.

3. Što je zapravo posao logopeda?

Logopedi se bave procjenom, otkrivanjem, dijagnostikom i tretmanom svih komunikacijskih i jezično – govornih poremećaja, specifičnih teškoća učenja,kao što su disleksija, disgrafija, diskalkulija, oštećenjem sluha, poremećajima glasa i gutanja i to kod osoba svih životnih dobi. Također, posao logopeda uključuje i edukacijsko-savjetodavni rad roditelja i ostalih stručnjaka po potrebi koji trebaju logopedsku podršku.

4. Ima li, po Vašem iskustvu, u posljednje vrijeme više ili manje djece s poteškoćama u govoru?

Nažalost, ne postoji za sad neki službeni, znanstveni ili statistički podatak koji bi potvrdio postojanje većeg broja djece s komunikacijskim i jezično – govornim poteškoćama, ali logopedi se svakodnevno susreću s tom činjenicom pa je moje mišljenje da broj je povećan. Zašto je to tako, razlozi su brojni. Jedan od ključnih razloga je napredak medicine koji je omogućio rađanje većeg broja djece koja u neka prošla vremena ne bi preživjela. Postoji veći broj neurorizične djece koja trebaju različite profile stručnjaka kako bi im se omogućilo iskorištavanje svih potencijala te osigurao optimalan razvoj pa tako trebaju i pomoć logopeda. Još jedan bitan razlog je ubrzan tempo života, obitelji koji su manje i nemaju pomoć šire obitelji. Roditelji se sve manje igraju s djecom, a igra je zamijenjena tabletima, računalima, crtićima i pametnim telefonima. Tehnološki napredak je neminovan, ali smatram da bi odrasli trebali biti odgovorniji po tom pitanju. Nijedan tablet ne može zamijeniti igru, priču, slikovnicu i razgovor koji djeca trebaju kako bi razvijala svoje komunikacijske i jezično – govorne vještine. Djeca su prerano izložena virtualnom svijetu koji je izuzetno brz s puno boja i efekata, slušaju pasivno sadržaje u kojima su samo promatrači, nema dvosmjerne komunikacije. Efekti toga su da im sve ostalo oko njih postaje dosadno, pa čak i igračke. O stvaranju ovisnosti prema takvom mediju mislim da ne treba ni pričati. Većina sadržaja je i na engleskom jeziku. Djeca slušaju strani jezik prije nego što su uopće ovladala bazom materinskog jezika. Nisam nužno protiv tehnologije, ali napominjem još jednom, da se treba selektirati i dozirati što nam djeca gledaju, a posebno apeliram da do treće godine djeca ne bi trebala biti izložena prethodno spomenutim medijima.

5. Na što bi roditelji trebali obratiti posebnu pozornost kod razvoja dječjeg govora? Kada se poteškoće u govoru najčešće javljaju?

Svaka životna dob djeteta ima neke svoje zakonitosti. Postoje miljokazi koji prate dječji razvoj pa tako i komunikacijski i jezično – govorni razvoj. Prvo i osnovno, treba obratiti pozornost reagira li dijete na glasan zvuk, usmjerava li dijete dovoljno pogled na lice roditelja. Neki od prvih znakova kašnjenja je, ako se prva riječ sa značenjem ne pojavi ni nakon 16. mjeseca ili ako dijete u dobi od 12 mjeseca vrlo malo brblja. Dijete u dobi do dvije godine bi u svom rječniku trebalo imati barem pedesetak riječi. Potrebno je pratiti razumije li dijete upute, razumnije li samo u kontekstu ili može npr. u dobi od 2 godine razumjeti i ono što mu nije trenutno u okruženju. Promatra se i način dječje igre, u dobi od 2 godine djeca se već počinju simbolički igrati, zanimaju ih slikovnice i kraće priče. Najkasnije do četvrte godine, dijete treba imati usvojenu bazu materinskog jezika, ukratko, govor treba biti gramatičan, riječi se moraju slagati u rodu, broju i padežu i sl i govor treba biti razumljiv široj okolini. Do 5 i pol godina bi dijete trebalo izgovarati sve glasove hrvatskog jezika. Poteškoće u govoru se mogu javiti u bilo kojoj dobi i ako postoji bilo koji znak odstupanja od gore navedenih, ne treba čekati.

6. Kada je najbolje vrijeme odvesti dijete logopedu na procjenu/vježbe, odnosno kada je najbolje vrijeme za ispravljanje poteškoća u govoru djece?

Smatram da roditelji najbolje poznaju svoju djecu i imaju onaj unutarnji osjećaj kad bi trebali potražiti neku stručnu pomoć, uglavnom su s pravom zabrinuti. Okvirno, za izgovorne teškoće, s tretmanom se može početi i s 3 i pol, 4 godine, ali ako je govor i prije nerazumljiv široj okolini, i ranije. Kod kompleksnijih komunikacijskih i jezično – govornih teškoća treba krenuti što ranije, logopedi mogu prepoznati odstupanja kod djece već u prvoj godini života.

7. Što roditelji kod kuće s djecom mogu činiti kako bi eventualno prevenirali nastanak poteškoća u govoru? Nešto kao rana intervencija roditelja po pitanju razvoja govora

Roditelji trebaju biti dobri govorni modeli, igrati se s djecom, uključiti ih u svakodnevne aktivnosti koje se obavljaju u kući i vani, voditi ih na različita mjesta, širiti im iskustva, čitati s njima slikovnice, razgovarati s djecom, imenovati sve oko njih, sve predmete, sve aktivnosti, pažljivo ih slušati, dati im dovoljno vremena za odgovor, provjeravati svakodnevno razumije li dijete ono što mu se govori, koristiti brojalice, pjesmice, igre s pokretima, davati im sve složenije upute i pomoći im da ih izvrše. Ne treba djecu direktno ispravljati, ako nešto pogrešno kažu, nego ponoviti točan model u različitim situacijama. Tablet nije govorni model, roditelj je.

 

Zahvaljujemo Valentini na vrlo zanimljivom i poučnom razgovoru i želimo joj puno uspjeha u budućem radu!