„Najljepši Uskrs je onaj koji se pamti po ljudima, a ne po ukrasima.“ – Priče naših baka i djedova iz Dnevnog centra za starije osobe

Posjet Dnevnom centru za starije osobe donio nam je jedno posebno poslijepodne u društvu baka i djedova koji su s nama podijelili svoja sjećanja na Uskrs iz mladih dana – onakav kakav se nekada slavio u srcu Slavonije. U njihovim pričama nije bilo skupih ukrasa, ali je bilo svega onoga što Uskrs čini Uskrsom – ljubavi, vjere, tradicije i puno smijeha. Kako su rekli kroz smijeh: „Mi smo tukli pisanice, a ne ove vaše ‘klikove po fejsu’. I znaš šta? Bilo je veselije!“

Kažu da se nekad znalo: šunka se kuha cijelu noć, jaja se bojaju prirodno – ljuske od luka za crvenu, cikla za rozu, špinat za zelenu. I još važnije, ukrašavalo se s listićima peršina i čarapama, a tko nije znao taj trik, odmah se vidjelo da „još nije dorastao pravom Uskrsu“. Djeca su se veselila šaranju jaja gdje je na kraju kuća izgledala kao da je “bomba pala” u nju, iako su se više veselila onom „tucanju“, kad bi se okušali čija će pisanica ostati cijela.

Pripreme su počinjale danima ranije. Mijesila se pinca ili kako bi rekli u nekim kućama – sirnica, dizani slatki kruh posut krupnim šećerom, od kojeg bi cijela kuća zamirisala. Na stolu su uz nju obavezno bile i orahnjače, makovnjače, ponekad pita od sira – sve domaće, sve iz ruke. I ono najvažnije – sve spremljeno s ljubavlju.

Blagoslov hrane bio je događaj za sebe. Košare su se punile šunkom, jajima, hrenom, mladim sirom, kobasicama – sve se slagalo uredno i pažljivo, pokrivalo se vezenim ubrusom „za po crkvi“, onim koji se vadi samo za velike dane. Baka Snježana nam je kroz smijeh rekla: „Možeš ti imat star kaput, ali ako ti košara nije sređena – ništa ti to ne vrijedi!“

Misa je bila u zoru, bez izgovora. I staro i mlado išlo je na noge, uredno obučeno s mirisom uskrsnog jutra u zraku. „Tko Uskrs prespava, taj će cijelu godinu biti umoran“, rekao nam je deda Ivan.

Nakon mise, cijela obitelj okupljala se oko stola. Djeca bi jedva dočekala probati šunku i tucati jaja, a stariji bi nazdravili domaćom rakijom – ali tek nakon što sve bude blagoslovljeno. „Ne smiješ dirati prije mise, nisi ni gladan ni sit dok svećenik ne kaže svoje“, dodala je baka Ljubica sa smiješkom.

Danas kažu da je sve drugačije – pisanice se farbaju kupovnim bojama, hrana se kupuje gotova, a kolače naručujemo. Ali nije u tome problem. Kažu: problem je jedino ako zaboravimo zašto sve to radimo. Uskrs nije stvar forme, već duše. I zato su njihova sjećanja važna – jer nas podsjećaju na ono što ne smijemo izgubiti.

Uskrs u Slavoniji nekad možda nije bio bogat u materijalnom smislu, ali bio je ispunjen srcem, smijehom i zajedništvom koje se prenosilo iz generacije u generaciju. A kako su nam rekli naši dragi domaćini u Centru – “Najljepši Uskrs je onaj koji se pamti po ljudima, a ne po ukrasima.”