DOMOVINSKI RAT: Pakračka kriza 1991.

Domovinski rat, nezaobilazna je tema novije hrvatske povijesti gdje se u cijeloj Hrvatskoj i našoj Novskoj obilježavaju razne obljetnice, posvećene poginulim braniteljima i civilima, ali i pobjedama koje je Hrvatski narod ostvario u svojoj borbi za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost. Zbog toga vam donosimo članak o temi Domovinskog rata u Novskoj od 1991. do 1995. U dnašnjem članku, govorit ćemo o prvim oružanim sukobima koji su se dogodili u Hrvatskoj rane 1991. godine od kojih je jedan događaj blizak nama u Novskoj, a to je prvi oružani sukob u Pakracu.

Dana 22. veljače 1991. gradska Skupština općine Pakrac u kojoj je tada od 75 općinskih vijećnika, njih 50 srpske nacionalnosti, odlučilo je proglasiti općinu Pakrac dijelom tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) Zapadna Slavonija tj. SAO Krajina, koju je godinu dana ranije u Kninu proglasilo vodstvo Srpske demokratske stranke (SDS) skupa s odmetnutim milicajcima srpske nacionalnosti, predvođeni inspektorom Milanom Martićem. Oni su odbili poslušnost i suradnju s novoizabranom hrvatskom vlasti nakon prvih višestranačkih izbora na kojima je za predsjednika pobijedio dr. Franjo Tuđman. Ustavni sud Republike Hrvatske poništio je odluku Općine Pakrac 28. veljače, proglasivši je neustavnom. Istoga dana u Pakracu se okupljaju naoružani građani srpske nacionalnosti koji su dan kasnije, 1. ožujka 1991. upali u Policijsku postaju Pakrac. Razoružali su i fizički zlostavljali 16 hrvatskih i 4 srpska policajca, a ispred općinske zgrade i Policijske postaje skinute su hrvatske zastave te su umjesto njih postavljene zastave Socijalističke Jugoslavije i Srbije.

Dobivši dojavu kako iz Bjelovara i Zagreba stižu pripadnici specijalne policije, naoružani pobunjenici, odlučili su se povući u šume i sela oko Pakraca gdje je stanovništvo srpske nacionalnosti pri čemu su odveli za sobom sve policijsko naoružanje i policijska vozila. U noći s 1. na 2. ožujka, dio pripadnika pobunjenih Srba vratio se u Pakrac s ciljem provođenja mobilizacije lokalnog srpskog stanovništva. U isto vrijeme iz Bjelovara je stigla četa 265. mehanizirane brigade JNA koja je tada igrala ulogu mirotvorca te službeno njena zadaća bila spriječiti oružane sukobe. Četa JNA brojala je 10 tenkova i bili su raspoređeni na više lokacija u Pakracu. Konačno, u ranim jutarnjim satima u Pakrac su stigli pripadnici Posebne jedinice policije „Omega“ iz Policijske uprave Bjelovar, a ubrzo nakon njih i pripadnici Antiterorističke jedinice „Lučko“ iz Zagreba. Uspjeli su ući u Policijsku postaju Pakrac bez borbi te su na licu mjesta razoružali i uhitili 32 pripadnika pobunjenih Srba. Oko 9 sati u jutro, izbila je pucnjava između hrvatskih policajaca i pobunjenih Srba, ali je nakon pola sata prestala te nije bilo poginulih i povrijeđenih. U poslijepodnevnim satima stigli su predstavnici JNA, hrvatskog Sabora i Stjepan Mesić kao tadašnji predsjednik predsjedništava Socijalističke Jugoslavije (SFRJ). Kako bi se postiglo mirno rješenje, pregovori su trajali dva dana te je postignut kompromis da se sve vrati na stanje prije 1. ožujka 1991. To je značilo povratak pobunjenih policajaca srpske nacionalnosti na posao, oslobađanje zarobljenih pobunjenih hrvatskih Srba te povlačenje jedinica JNA i hrvatske specijalne policije iz Pakraca. Od ukupno 33 uhićene osobe, njih 18 odvedeno je u Bjelovar protiv kojih se provela istraga dok su ostali pušteni na slobodu.

Kriza u Pakracu trebala je poslužiti JNA kao izgovor za uvođenje izvanrednog stanja u Hrvatskoj i ocrniti predsjednika dr. Franju Tuđmana kao i cjelokupno hrvatsko političko vodstvo. No to se ipak nije dogodilo što je razočaralo vodstvo tzv. SAO Krajine.