Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske Posavine

Objavljeno: 11.05.2019 - 11:44 Piše: Slavica Moslavec Pročitano: 552 puta

Bogate hrastove šume Turopolja, Hrvatske Posavine, Banovine, Moslavine i Bilogore nekada su davale obilje plemenite građe koju su anonimni tesari i rezbari koristeći stoljetna iskustva, znali pretvoriti u zadivljujuća djela pučkog graditeljstva, u zaista tople domove.

Pučke starine, stambeni i gospodarski objekti u donjoj ili jugozapadnoj, kao i gornjoj ili sjeveroistočnoj Moslavini predstavljaju ostatke nekadašnjeg načina gradnje kao i života u tim prostorima. Po svojim obilježjima naslanjaju se na graditeljske tradicije susjednih krajeva, Hrvatske Posavine, Turopolja, Bilogore i zapadne Slavonije. Priprosti su to prostori izgrađeni u dosluhu sa okolinom, bez laži i patetike i zato često dostojanstveni u svojoj jednostavnosti.

Kuća, trijem, trem, kuća na kat, čardak je dom, prebivalište i utočište, a najčešći naziv za nju je hiža ili iža, jedinstveno je to mjesto sveukupnosti postojanja obitelji ili šire zajednice. U njoj se odvijaju svi životni procesi. U kući borave ukućani preko dana, a spavaju starci i djeca.

Dvije su važne komponente za zajednički život: stol sa svetim i osobnim slikama, uspomenama iz prošlosti na zidu iznad njega, i drugo – zemljana peć, mjesto pripremanja hrane i izvor topline.
Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane.

To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.

Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice.

U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi. Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.