Oluja koja je otpuhala Milana Martića
“Oni da mogu nešto napraviti već bi napravili,” izjavio je 3. kolovoza ratni zločinac i »predsjednik« izmišljene države Republike Srpske Krajine Milan Martić. Već idućeg dana Republika Hrvatska pokreće najveću kopnenu operaciju u Europi od Drugoga svjetskog rata, mobilizirajući stotinu tisuća vojnika, tristo pedeset tenkova i trideset letjelica s jednim ciljem – oslobađanje teritorija koji su okupirali pobunjeni Srbi. Milana Martića ova operacija hvata nespremnog, te ga bude zvukovi eksplozija. Prema vlastitom svjedočenju, istrčava iz svoje kuće poluodjeven gledajući što se događa. Bijesan u porazu, Martić naređuje granatiranje Zagreba – zločin kakav je već izveo u svibnju te godine kada je raketirao Dječju bolnicu i Hrvatsko narodno kazalište. Zbog pomutnje u vlastitim redovima, ovaj topnički napad se na koncu ne ostvari.
“Tada sam dao naredbu da se civili povuku,” mnogo godina kasnije prepričava Milan Martić, koji trenutno boravi u estonskom zatvoru Tartu. “Želio sam da civili napuste grad.” Republika Srpska Krajina već je uvježbavala ovakve evakuacije, kako bi se u slučaju oslobađajuće hrvatske operacije srpsko stanovništvo moglo dignuti na noge i usmjeriti prema bosanskoj granici.
Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman pozivao je srpske civile da ostanu u Hrvatskoj, ali većina ih se oglušila. “Suživot s Hrvatima za nas je izdaja,” objasnio je jednom prilikom Goran Hadžić, još jedan »predsjednik« te nepriznate paradržave koja je bila ilegalna čak i po jugoslavenskom ustavu. Ova evakuacija srpskih civila kasnije će se pokušati prikazati kao »etničko čišćenje« Srba iz Hrvatske, tvrdnja koju je Međunarodni sud u Haagu odbacio 2012. godine oslobađajućim presudama optuženih hrvatskih generala.
Kako su oslobodilačke hrvatske snage napredovale kroz okupirani teritorij, poraženom Milanu Martiću preostalo je jedino da se pokuša ponovo osloniti na JNA. Uslijedio je očajnički telefonski poziv predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, koji je i ranije morao potpomagati Martićeve nesposobnjake u agresiji na Hrvatsku. “Slobo, padaju granate, što da radim?” vapio je Martić, premda je dan ranije tvrdio da Hrvati ne mogu ništa. “Ubij se,” stigao je krajnje nezainteresiran Miloševićev odgovor. Hrabri Martić tada bježi u Bosnu i Hercegovinu, gdje mijenja ulogu »predsjednika« za nešto skrovitiju ulogu »umjetnika« pod imenom Dragan. Ta lakrdija dolazi kraju 2002. kada ga vlastiti narod predaje sudu u Haagu. “Živio sam životom sveca,” pojasnio je Martić prije odlaska u zatvor za mučenje, ubijanje, progone i granatiranje civilnih područja.
Nešto je manje poznata činjenica, doduše, da je Milan Martić imao mogućnost spriječiti ili barem odgoditi Oluju. Naime, svega nekoliko mjeseci ranije, međunarodna zajednica ponudila je pobunjenim Srbima opciju Z-4, plan koji bi dao Martiću potpunu autonomiju unutar Hrvatske, vlastitu valutu, policiju i sudove. Hrvatsko je vodstvo bilo zatečeno ovim neprihvatljivim planom, ali na svu sreću ratni zločinac Martić kategorički je odbio ovaj prijedlog, bez da ga je uopće pročitao. “Njihovo »ne« je prethodilo našem »ne« i to je bila apsolutno velika sreća. Njihovo »ne« je bilo toliko tvrdo da nam je to bitno olakšalo situaciju,” objasnila je kasnije Vesna Škare Ožbolt, tada savjetnica predsjednika Tuđmana.
“Bili su politički nepametni što su odbili Z4,” osvrnuo se godinama kasnije Nikica Valentić, ondašnji predsjednik Vlade RH. “To je omogućilo da u najkraćem mogućem roku oslobodimo ta područja.” Vojno-redarstvena operacija Oluja krenula je 4. kolovoza, te oslobodila 10 400 četvornih kilometara okupiranog teritorija u svega tri dana, odnosno preko 18% ukupne površine Republike Hrvatske. U tijeku provođenja VRO Oluje, svoj je život je izgubilo 175 hrvatskih branitelja. U ponedjeljak 5. kolovoza, na Dan pobjede, prisjećamo se njihove žrtve.
