Gjuro Szabo: Novljanin koji je očuvao hrvatsku povijest

U hrvatskoj historiografiji 20. stoljeća, među velikanima poput Smičiklasa, Grossa, Bilandžića i Klaića, stoji ime koje se često zanemaruje – Gjuro Szabo. Ovaj višestruko talentirani čovjek ostavio je neizbrisiv trag ne samo kao povjesničar već i kao konzervator, muzeolog, arheolog, kulturolog, toponomastičar te pedagog u prvoj polovici 20. stoljeća.

Gjuro Szabo rodio se u Novskoj 3. veljače 1875. godine od oca Đure i majke Justine. Njegov otac bio je centurij odnosno upravitelj novljanskog okruga u tadašnjoj Vojnoj Krajini. Visoka pozicija njegovog oca omogućila mu je lagodno djetinjstvo pa time i obrazovanje. Szabo je započeo svoje školovanje u Zagrebu, gdje je pod mentorstvom Augusta Matoša (otac pisca Antuna Gustava Matoša) i povjesničara Vjekoslava Klaića razvio ljubav prema kulturnom nasljeđu. Studirao je germanistiku u Beču, Nürnbergu i Pragu, istražujući barok i srednjoeuropsku gotiku.

Po povratku u Hrvatsku, 1897. godine započinje svoj prvi rad kao učitelj njemačkog jezika u gimnaziji u Senju. Privlače ga ovdašnji spomenici kulture, kao i glagoljaška kultura obližnjeg otoka Krka. Služba ga kratkotrajno vodi dalje do Osijeka, grada njegovih roditelja. Nakon toga odlazi u Bjelovar, u kojemu boravi i radi punih šest godina te upoznaje spomenike grada i šire okolice iz razdoblje srednjega vijeka.

Nakon čitavog desetljeća ispunjenog prosvjetnim radom, Szabo 1907. godine nastavlja s podukom u Zagrebu u gornjogradskoj gimnaziji, gdje je nekoć i sam bio učenik. U tom trenutku dolazi do rušenja Bakačeve kule, krune Bolleovih „čistunskih rabota“ na katedrali. Zbog toga je Szabo osnovao Službu za zaštitu spomenika, i postao ključna figura u čitavoj lavini polemika oko pravovaljanog načina očuvanja i obnove povijesnih spomenika. Svoj doprinos očuvanju kulturne baštine nastavlja sustavnim istraživanjem spomeničke baštine Hrvatskog zagorja. Njegova knjiga “Kroz Hrvatsko zagorje” svjetlo dana ugledala je tek 1939. godine, ali je predstavljala važan korak u dokumentiranju bogatstva hrvatske povijesti.

Od 1919. do 1926. godine Szabo obnaša dužnost ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt. Od 1928. pa do kraja života postaje ravnatelj i Muzeja grada Zagreba, i to zahvaljujući njegovim dobrim odnosima s gradonačelnikom, Vjekoslavom Heinzelom. Godine 1926., poslan je u prijevremenu mirovinu zbog sukoba s tadašnjim državnim aparatom, a u mirovinu ga je morao poslati tadašnji ministra prosvjete, Stjepan Radić. S njegovom odsutnošću dolazi do sve slabijeg djelovanja povjerenstva. Zbog toga Szabo promotivno piše o njima i odašilje brojne molbe i apele nadležnima.

Posljednje godine svog života provodi u jeku Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pojedini ljudi htjeli su ga ocrniti i staviti na loš glas jer nije otvoreno kritizirao tadašnju ustašku vlast, ali postoje dva argumenta koja idu protiv toga. Iako je Szabo promovirao hrvatsku kulturu bio je veliki pacifist. Bojao se rata, ali isključivo zato što bi rat doveo do razaranja kulturne baštine. Drugi argument bila bi njegova otvorena kritika rimskog Pape i Katoličke crkve još 1930. godine kad je gostovao na predavanju na otoku Krku.

Od jeseni 1941. zdravstveno stanje mu se kritično pogoršalo nakon što je obolio od gripe. Zbog toga se povukao iz javnog života. Umro je u Zagrebu, 2. svibnja 1943. godine u 69. godini života. Pokopan je na Mirogoju gdje se i dan danas nalazi njegov grob.

Gjuro Szabo svojim je radom ostavio naslijeđe koje nadmašuje njegovo vrijeme. Njegova djela, poput “Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji” ili “Umjetnost u našim ladanjskim crkvama”, i danas su izvor inspiracije i znanja o bogatoj povijesti Hrvatske.