Obitelj Nikić – poljoprivreda je posao od kojeg se može živjeti, samo zemlju treba voljeti i puno raditi

Objavljeno: 18.01.2018 - 8:09 Piše: Novska.IN portal Pročitano: 1455 puta

Priča o razvoju i uspješnom radu Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Marka Nikića iz Rajića, slična je još nekim obiteljima koje su se nakon Domovinskog rata vratile na svoja razrušena, opljačkana i spaljena ognjišta.

Upornim radom i dobrim gospodarenjem ostvarili su svoj san – biti svoji na svom, živjeti od svoga rada i podizati i školovati djecu i uspjeli su u tome.

Marko je prije rata radio kao stolar i vozač kamiona, nakon završetka rata nastavio je raditi kao stolar, a kada je ostao bez posla u jednoj privatnoj tvrtki, sa suprugom Ankicom počeo se baviti poljoprivredom.

Hranidba krava kvalitetnom sjenažom

Još dok sam bio zaposlen bavili smo se svinjogojstvom, držali smo najviše 7 do 8 krmača, ali smo zbog pada cijena i neisplativosti odustali od te proizvodnje. Kasnije smo se odlučili baviti govedarstvom, od 2003. godine počeli smo nabavljati krave.  Podigli smo kredit namijenjen povratnicima u pakračkoj poslovnici Požeške banke. Tim novcem kupili smo 4 krave i još dvije krave kupili smo svojim novcem. Malo po malo širili smo proizvodnju, uvezli smo pasminu krava crveni holštajn, a onda opet podizali kredite najprije za jednu, pa za drugu štalu i za mehanizaciju i uredno ih vraćali – priča Marko o počecima.

Rekla sam “neću više izlaziti iz staje”

Krenula sam u medicinsku školu, zaljubila se i udala se za Marka 1982. godine. Tada smo prodali komad zemlje koji mi je tata ostavio za školovanje i kupili kuću. Kada smo u Pakracu potpisali kredit za krave ronila sam suze. Kakve krave, što ću ja sa kravama kada nikada nisam radila sa njima. Ipak, krenula sam sa suprugom u tu proizvodnju, iako nisam ništa znala. Kupila sam knjige, čitala i učila iz njih. Bilo je ispočetka jako teško, ali kasnije je krenulo. Najviše sam sama naučila praktično u staji. S vremenom cijena mlijeka bila je odlična, pa smo dobili još veću volju. Bili smo zadovoljni, rekla sam u šali neću više uopće izlaziti iz staje – priča kroz smijeh Ankica.

Uz širenje poljoprivrednog gospodarstva obnavljali su i obiteljsku kuću, kažu, iz progonstva smo se vratili na golo gradilište, počeli graditi štale i kupovali mehanizaciju.

Država im je obnovila dio kuće, vlastitim novcem financirali su drugo, podignuli kat i uz to još proširili stambeni prostor prema dvorištu. Kći Dijana je studirala, a Ivana pohađala srednju školu u Zagrebu. Ponosno kažu, da nije bilo krava i proizvodnje mlijeka teško bi sve mogli financirati, a ponosni su i na četvero unučadi,  Anu, Emu, Hanu i Frana.

No, cijena mlijeka počela je naglo padati, proizvodnja je krenula nizbrdo, bili smo preopterećeni mislima i dvojbama hoćemo li sve poslove stići obaviti, hoćemo li opstati u sve težoj situaciji. Meni se događalo da muzem kravu, a ona nema mlijeka. Onda se sjetim da sam ju zbog svojih tada zbrkanih misli počela musti po treći puta. Naše mlijeko bilo je uvijek u ekstra klasi, a jedan mjesec naše mlijeko prebacili su u “prvi razred” kvalitete. To je za mene bilo šok i drugi dan doživjela sam moždani udar – prisjeća se Ankica tog razdoblja koje je ipak prebrodila, a ona oporavila.

Tov bikova isplativiji od proizvodnje mlijeka

Na svu sreću, Nikići su se u međuvremenu riješili kredita i drugih zaduženja, kćeri su im uspješno završile studij i srednju školu, stvorile su svoje obitelji i zaposlile se, tako da su sada i financijski prohtjevi ovog gospodarstva manji. Smanjili su broj muznih krava. Ipak, ne posustaju, i sada su im staje pune stoke.

Imamo oko 60 grla goveda, 25 muznih krava, 12 bikova, 17 junica i nešto teladi. Prije smo držali visokomliječne krave pasmine crveni i crni holštajn, u međuvremenu smo postupno prešli na goveda simentalske pasmine. Cijena mlijeka koje i dalje predajemo Vindiji iznosi 2,3 do maksimalno 2,5 kuna po litri, čime nismo zadovoljni, od toga ne bismo mogli opstati da se ne bavimo tovom bikova. Tov nam donosi bolji prihod od prodaje mlijeka – ističe Marko.

Radosni zbog novog traktora

Nikići obrađuju oko 45 katastarskih jutara vlastite zemlje na kojoj siju uglavnom djeteline, sjenažom i silažom hrane stoku. Još otprilike toliko imaju u najmu privatne zemlje na kojoj proizvode kukuruz, zob i ječam, također za ishranu stoke, a sojinu sačmu kupuju. Iza staja imaju ograđeni pašnjak površine 10 hektara na kojemu stoka provodi i do osam mjeseci u godini na slobodnoj ispaši, što pojeftinjuje proizvodnju.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Nikić među prvima je u tom istočnom dijelu Sisačko-moslavačke županije iskoristilo novac Europske unije. Kroz potporu za ulaganja u poljoprivredna gospodarstva, odnosno mjeru 4.1.1. Programa ruralnog razvoja, više od 400 tisuća kuna uložili su u kupnju mehanizacije, točnije novog traktora John Deere sa stotinjak konjskih snaga.

Time smo upotpunili svoj strojni park, imamo četiri traktora, a ovaj jači će nam puno značiti u oranju i pripremi tla za sjetvu. I svi drugi poljoprivrednici koji su prošli na natječaju za tu i druge mjere, brže razvijaju svoja gospodarstva – kaže Marko.

Kći Dijana koja sa svojom obitelji živi u zajedničkom kućanstvu i rado sa suprugom Stjepanom pomogne na gospodarstvu, a pomažu im i druga kći Ivana i zet Franjo.

Ove mjere Programa ruralnog razvoja puno će pomoći ljudima koji se stvarno bave poljoprivredom, omogućiti im bržu modernizaciju, širenje i konkurentnost gospodarstva. To je odlična šansa i za mlade ljude i za mala gospodarstva. Vidimo da je sve više gospodarstava zainteresirano za pespovratani novac Europske unije – kaže Dijana Kovačević.

Imamo lijepo gospodarstvo, imamo posla od kojeg možemo živjeti, imamo situiranu obitelj, sretni smo – kažu Ankica i Marko.