Božićna poruka biskupa Antuna Škvorčevića: “Tijelo je moje – za život svijeta”

Objavljeno: 23.12.2016 - 23:01 Piše: Željko Gašparović Pročitano: 806 puta

“Tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6,51) – U svjetlu ovih Isusovih riječi od srca vam čestitam dvadeseti Božić Požeške biskupije. Upravo je Božić bio prva velika svetkovina koju smo slavili nakon uspostave naše Biskupije, 27. rujna 1997. godine. U svojoj Poruci, između ostalog sam tada napisao da se „Sin Božji svojim utjelovljenjem ‘na neki način sjedinio sa svakim čovjekom’ (GS 22)“.

Poslužio sam se riječima Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Radost i nada Drugog vatikanskog sabora, kojoj je dao nemali doprinos tadašnji krakovski nadbiskup kardinal Karol Wojtyla, a od 1978. papa Ivan Pavao II., sveti utemeljitelj naše Biskupije. Kao glavni zadatak požeške mjesne Crkve na početku njezina povijesnog hoda naznačio sam »zauzimanje za čovjeka kao vrhovnu vrijednost na ovoj zemlji, za koju je Sin Božji krvavo položio sebe u smrt.

“Svetkovinu Isusova rođenja slavimo danas u drugačijim okolnostima nego li su bile prije dvadeset godina, ali je ostao isti zadatak koji smo tada preuzeli: nastojanje oko ostvarivanja čovjeka po Božjem naumu. U vrijeme dok mnogi ljudi, napose mladi napuštaju Slavoniju u potrazi za kruhom, jer u svojoj domovini nemaju radnog mjesta, a drugi oskudijevaju pokatkad i u najpotrebnijem, želio bih se s vama ovog Božića u pripravi za naš Treći biskupijski euharistijski kongres zaustaviti pred pitanjem ljudskog dostojanstva. Ono je povezano s kruhom i tijelom, koji imaju dublje dimenzije od materijalnih, a na koje nas je upozorio Isus kad je rekao: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za život svijeta’ (Iv 6,51). Razlog izbora spomenutih tema za naše božićno razmišljanje pronašao sam u činjenici da se Isusovo rođenje zbilo u gradu Betlehemu, što prevedeno na hrvatski znači ‘kuća kruha’ a sv. Ivan Evanđelist opisuje ga kao događaj tijela: ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama’ (Iv 1,24).“

“Sveti utemeljitelj naše Biskupije, papa Ivan Pavao II., bio je zauzeti promicatelj dostojanstva ljudske osobe u suvremenom svijetu, napose ljudskog tijela, te smatram prikladnim da nam on danas o tome progovori u temeljnim naznakama. O značenju ljudskog tijela on je naučavao iz Božje objave, tumačio je na temelju drevnog patrističkog načela po kojem je ono stožer spasenja (‘caro salutis cardo‘, Tertulijan). Tijelo nije samo biološki podatak, nego Božja stvorena datost u kojoj se očituje jedinstvena i neponovljiva ljudska osoba. Po njem smo na tragu Onoga koji ga je stvorio, tijelo ga otkriva, za njega svjedoči, na svoj način njegovu nevidljivu stvarnost čini vidljivom. Kazati tijelo, znači reći osoba u njezinoj cjelovitosti, jer čovjek ne samo da ima tijelo, nego on jest tijelo. Ljudska osoba se tijelom uprisutnjuje na nekom mjestu, prebiva u svijetu, stavlja se u odnos prema drugima, komunicira s njima. Tijelo svjedoči i krhkost ljudskog stvorenja. Štoviše, Sveto pismo rabi za tijelo i naziv put – meso, promatrajući ga u dimenziji zarobljenosti požudom, grijehom i smrću. Po njemu je čovjek puteno biće, potrebno otkupljenja, uskrsne preobrazbe, odijevanja u neraspadljivost. Jedinstvo između čovjekova tjelesnog i duhovnog podatka nije tek neko teoretsko pitanje, nego stvarnost upisana u naše vlastito iskustvo.“

„Sve navedeno ima posebno značenje za Isusa Krista, božansku osobu, koja je utjelovljenjem postala jedno s ljudskim tijelom, da bi poslužila Božjem naumu o čovjekovu oslobođenju od grijeha i smrti, uskrsnuću tijela. Izazovna je činjenica da je Bog za put i sredstvo našega punog očovječenja u Isusu Kristu izabrao pravo ljudsko tijelo. Sam Isus veli: ‘…tijelo si mi pripravio (…) – Evo dolazim (…) vršiti, Bože, volju tvoju’ (Hebr 10,6-7). Ono jedinstvo koje susrećemo između božanske osobe i Isusova tijela očituje se na svoj način i u njegovu euharistijskom tijelu. Isus, razlomivši kruh na posljednjoj večeri kaže: ‘Ovo je tijelo moje’, (usp. Mt 26,26; Mk 14,22). Sveti Luka navodi širu verziju: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje’ (Lk 22,19). Sveti Pavao, donoseći pak najstariji tekst izvještaja posljednje večere, bilježi: ‘Ovo je tijelo moje – za vas’ (1 Kor 11,24). Isus u svim navedenim tekstovima svjedoči kako je on na sakramentalan način, snagom Duha Svetoga u tom kruhu prisutan među nama cjelovitošću svoje osobe i žrtve ljubavi kojom je za nas išao u smrt da bi je pobijedio, i da nas u euharistiji hrani snagom njegova ‘za nas’, jačega od smrti. Tko blaguje njegovo tijelo postaje jedno s njime i u njemu jedno s drugim blagovateljima, te oni tvore jedno Isusovo tijelo koje je Crkva. ‘Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha’ (1 Kor 10,17), uvjerava sv. Pavao. Na taj način po riječi sv. Augustina postajemo ono što blagujemo, ishranjeni istinskim kruhom za život svijeta.“

„Želio bih pored spomenutog kratko još podsjetiti i na ono što naš sveti Utemeljitelj, povezano s kruhom i tijelom, naučava o braku i obitelji. On ne propušta istaknuti kako je Bog stvoritelj u ljudsko tijelo upisao poziv na ljubav, te je brak između muškarca i žene odgovor na taj poziv. Ljudska tjelesnost ovdje na zemlji ima svoje duboko značenja u bračnom sjedinjenju između muške i ženske osobe, utemeljenom na ljubavi, darovateljici života. Ispunja se tako Stvoriteljeva riječ na početku: ‘I bit će njih dvoje jedno tijelo’ (Post 2,24). No, najdublje tjelesno sjedinjenje vjernika s Kristom zbiva se u sakramentu svetog krštenja. Ono ima svoj vrhunac u svetoj pričesti, po kojoj postajemo jedno njegovo tijelo. Kršćanski brak je savez dviju krštenih osoba koje sakramentalno očituju odnos između Krista i Crkve, njegova tijela te u euharistiji crpe snagu za ostvarivanje punog dostojanstva i smisla ljudske tjelesnosti po Božjem naumu“.

„Draga braćo i sestre. Božić nas potiče da promičemo i štitimo u našem hrvatskom društvu ljudsko dostojanstvo po Božjem naumu. Ono je ugroženo onim suvremenim pristupom čovjeku, koji jednostrano u njegovu tijelu vidi puku biološku datost, materijal kojim on može raspolagati po svom nahođenju, od začetka do svršetka njegova života. Stavlja se u pitanje čovjekovo dostojanstvo i onda kad se širi kult tjelesnosti, odvajajući spolnost od osobe i ljubavi, svodeći je na zadovoljenje putenih nagnuća i užitka. Ne služe punom ljudskom dostojanstvu zakonodavci koji na temelju materijalističkog, redukcionističkog poimanje tijela, ozakonjuju zahvate na njemu, od pobačaja, preko različitih oblika bioinjženjeringa, do eutanazije. Oduzima se dostojanstvo onim ljudima kojima nije osigurano radno mjesto, koji za svoj rad ne primaju plaću, ne mogu uzdržavati obitelj prihodom što ga dobivaju, ili živjeti od mirovine koju primaju.
Kršćanin pred tim ljudskim stanjem ne može ostati ravnodušan, nego je pozvan na različite načine svjedočiti što je Božji naum o čovjeku i njegovu dostojanstvu u Isusu Kristu. Dok se u pripravi za naš Treći euharistijski kongres o 20. obljetnici uspostave Požeške biskupije klanjamo Isusovu euharistijskom tijelu, trudimo se istovremeno iskazivati poštovanje svakom ljudskom tijelu, zauzimajući se za ono što promiče dostojanstvo osobe od njezina naravnog začeća do prirodne smrti, u braku i obitelji, odgoju i obrazovanju, na radnom mjestu, u brizi za zdravlje, pomoći starima, siromašnima i osamljenima.

„Molim da vas Isus tijekom 2017. godine u svim vašim tjelesnim slabostima ispunja svojom snagom. Zazivam na vas Božji blagoslov te sve srdačno u Gospodinu pozdravljam.”