Novljanka Antonija Orlić – novi hrvatski rekord, ljubav prema trčanju i sportu

Objavljeno: 25.07.2017 - 9:46 Piše: Novska.IN portal Pročitano: 5912 puta

Prvog srpnja ove godine održalo se 14. Svjetsko prvenstvo u trčanju na 24 sata u Belfastu, Irska, kao gradu domaćinu. Hrvatska je imala tri predstavnice: Veroniku Jurišić, Paulu Vrdoljak i našu novljanku sa zagrebačkom adresom Antoniju Orlić.

Djevojke su zajedno istrčale debelo preko 600km, a naša Antonija je pri tome oborila dosadašnji hrvatski rekord i za 24 sata istrčala 232 kilometara metara, pri tome osvojivši ukupno 14. mjesto pojedinačno u ženskom poretku te ekipno 5. mjesto.

U suradnji s Atletskim klubom Novska donosimo vam razgovor s Antonijom prije njenog sudjelovanja na nadolazećem NovskaRUN:

Antonija, prije svega, čestitke ispred portala Novska.IN i Atletskog kluba NoGA! Ispričaj nam malo o svojim počecima. Kako si završila u Zagrebu?

Završila sam Opću gimnaziju u Novskoj i otišla u Zagreb na studij. Diplomirala sam kriminalistiku. Po završetku studija nije bilo posla za mene pa sam ostala u Zagrebu raditi posao koji sam radila kao student preko Student servisa.

Kada si shvatila da želiš trčati ultramaratone i koji je bio prvi?

Zapravo je sve počelo s idejom da istrčim maraton. To mi se vrzmalo po glavi još u srednjoj školi, ali kako devedestih u Novskoj nije bilo nikakvog kluba, a čini mi se niti pojedinaca koji su se bavili ikakvim trčanjem, sve je ostalo samo u mojoj glavi. Sad se na internetu može naći hrpa trening planova, uputa i savjeta drugih trkača pa su takve ideje lakše ostvarive.

U Zagrebu sam se učlanila u Atletski klub “Sljeme” i u manje od godinu dana od prvog klupskog treninga sam istrčala svoj prvi maraton. Prva ultra mi je bila Čazma 2004. godine, start u Zagrebu i cilj u Čazmi (61,3km). Istrčala sam ju slučajno jer je taj vikend trebala biti druga kraća utrka koju su odgodili, pa sam odlučila trčati dio čazmanske utrke kao trening. Bilo je planirano da otrčim 30km i stanem, ali sam na 30 km odlučila produžiti do 42 km pa sam odlučila trčati do kraja.

Trčanje ultramaratona je došlo samo po sebi i postepeno se razvijalo. Dok sjedite doma, ako nikad niste trčali, razmišljate kako bi bilo da možete trčati 1 ili 2km. Onda jednog dana obujete tenisice, zamislite neki krug po ulici (oni hrabri), ili šumsku stazu gdje vas nitko ne vidi (oni manje hrabri) i krenete. Malo trčite, malo hodate, ali ako budete uporni nakon nekoliko pokušaja ćete shvatiti da je sve manje hodanja i sve više trčanja u tom vašem krugu. Onda odlučite otići malo dalje i tako dođete do cifre od 5 km (e tu ste zaglavili, ta ideja o „malo dalje“ vas na kraju odvede na Svjetsko prvenstvo u trčanju na 24 sata). Sad kad možete trčati 5 km, poželite vidjeti kako to izgleda trčati u utrci i prijavite se za jednu. Uvjereni ste da ćete biti najsporiji i da ćete zadnji ući u cilj, da ćete htjeti propasti u zemlju od srama, ali na kraju niti ste zadnji, niti vas je sram. Kad vam trčati 5 km postane relativno lagano opet poželite trčati “malo dalje” i prijavite se za trku na 10km, i takvim slijedom dođete do 21km, pa do 42km, i tako dalje dok vam mozak dozvoli.

Negdje u proljeće 2010. me nazvao trener i pitao dali još uvijek želim probati trčati utrku od 24 sata, a o utrkama na 100km, 12 h i 24 h smo samo teoretizirali u stilu “jednog dana bi mogli pokušati“. Kad sam rekla da želim, rekao je “uzmi si godišnji vikend 3 tjedna od sad“. Otišli smo potpuno nepripremljeni, neorganizirani i nespremni za sve što nas tamo očekuje. To nije bila bilo kakva trka, to je bilo Svjetsko prvenstvo na 24 h i na startu sam stajala sva uplašena i razmišljala da li ja zaista tu pripadam jer sam ultramaratonce smatrala najvećim luđacima na svijetu. Taj put nam je bilo prilično traumatično, ali od tada smo bili na 4 prvenstva i svaki put smo popravljali rezultat. Na posljednjem prvenstvu sam u poretku od 130 “luđakinja” ja bila 14., tako da, ako sam prvi put i imala nedoumice o pripadanju, to sam riješila. Brojke govore svoje.

Imaju li sluha tvoji poslodavci za jako duge treninge i česte odlaske na utrke? Koliko u prosjeku tjedno istrčiš kilometara?

Ultramaratoni se i ne trče baš tako često pa to nije problem, a nakon nekih kraćih utrka često dođem popodne raditi. Radni vikendi imaju i svojih prednosti, npr. jedan vikend cijeli odradim i onda za drugi dobijem slobodan i petak ili ponedjeljak, za što bi inače morala trošiti dane godišnjeg odmora. Tjedna kilometraža mi varira ovisno o fazi priprema, nekad bude jedva 50 km, a nekad bude preko 150 km. Zapravo, u odnosu prema drugim trkačima, imam prilično malu kilometražu, nikad ne idem preko 200 km.

U kojim utrkama najviše uživaš i ima li neka koja ti je posebno draga?

Najdraži su mi sprintevi u Orijentacijskom trčanju, imam prijatelje koji ih isto tako vole pa nam nije problem sjesti u auto i odvesti se 800 km radi utrke od 15-20 minuta ili odletjeti za vikend u Nizozemsku, Belgiju ili Portugal.

Od kraćih atletskih utrka mi je draga Novljanska, lijep mi je još Jaskanski polumaraton te Plitvički, Sljemenski maraton i talijanska utrka 100 km Del Passatore, tokom koje prelazimo Apenine.

Tvoje mišljenje o razvoju hrvatskog trčanja?

Nisam sigurna kako protumačiti ovo pitanje. Razne škole trčanja su uzrokovale povećan broj trkača, broj utrka, broj trgovina sa sportskom opremom, što je sve jako lijepo, ali ja to još ne bih nazvala razvoj trčanja. Na masovnosti se svakako dobilo, na gotovo svakom treningu nekog sretnem što je prije bila rijetkost i svi trkači su se poznavali, sad ih većinu ne poznam. Prvi korak napretka je odrađen, ali državni rekord kod muškaraca na 5000 m je iz 2003., na 10 km iz 2006., u polumaratonu iz 1993., u maratonu iz 1992. Kod žena su noviji, ali sve ove 4 duljine drži jedna osoba. Ja čekam slijedeći nivo toga napretka, gdje će doći do novih, boljih rezultata.

Nepripremljene maratonce uhvati kriza na otprilike 33-34km. Kad tebe uhvati i kako to izgleda u tvojoj glavi?

Maraton je relativno kratak i obično se do dođe krize samo jednom tokom utrke i nakon toga si kroz sat-dva u cilju. Na duljim utrkama se sve odvija “valovito”, kriza je nekoliko i između njih postoje kontra periodi u kojima se osjećam super. Kad me uhvati kriza, prvo gledam na sat i računam koliko još imam do kraja. Na sreću, znam da kriza neće trajati toliko dugo i da ću se u nekom trenutku početi osjećati bolje, tako da ima trenutaka gdje sam si nakon krize bila tako super u glavi, kao da sam tek krenula. Na nesreću, znam da ni taj osjećaj neće trajati dugo i da će doći nova kriza. Ne znam kad, ne znam gdje, ne znam u kojem obliku, niti koliko će trajati i obožavam to iščekivanje i borbu kad se jednom pojavi. Kriza je jednostavno sastavni dio ultramaratona.

Čujemo da ti je glavna stvar “furati” gumene bombone i Colu na utrke? Što još “trošiš” pored njih?

Sve ovisi o duljini utrke na koju idem. Za maraton su mi dovoljni šećer, gumeni bomboni i voda. Za 100 km još dodam neko pecivo, slane krekere, Coca Colu i Rehidromiks. Za 24 h, uz sve prije navedeno, imam i voćne sokove i sendviče, ali tamo na okrepnim stanicama znaju imati i tijesto, krumpire i juhu pa se može pojesti i skoro pravi ručak ili večera. Gelovi i one flourescentne tekućine s elektrolitima mi ne pašu.

Sjećamo se kad si napisala osvrt na prvi NovskaRUN: “Trčala sam tu Jelenovu glavu valjda bezbroj puta. I ljeti na više od 30C kada bi asfalt omekšao od vrućine; i zimi na manje od 0C kada su sve lokve bile zamrznute. Nekad bi srela 2-3 auta, 2-3 biciklista, nekad šetače na jezeru, nekad lovce, a jednom prlikom sam srela i jednog trkača. Sve to mahom na donjem asfaltiranom dijelu, makadam je bio samo moj. A danas, danas je tu trčalo više od 100 ljudi.” Kako ti se sviđa razvoj trčanja u Novskoj i naša mala utrka? Vidimo li se i ove godine 12. kolovoza?

Kako mi se sviđa? Dođe mi da odem gore u šumu i samo ih gledam kako prolaze te povremeno protrljam oči da provjerim da ne sanjam. Jednom ću to i napraviti, ali ne ove godine, ove godine ipak trčim.

Antonija, hvala ti na razgovoru. Želimo ti još puno uspjeha i mnogo mnogo istrčanih kilometara!