Leon Šušnja, novljanski rukometni ponos

Objavljeno: 24.07.2014 - 16:51 Piše: Luka Selenić Pročitano: 3066 puta

Vrhunskih sportaša u Novskoj nikada nije nedostajalo. Za neke se ipak više znalo, dok su pojedini svoj uspjeh stvarali bez medijske pompe.

Kako bi takvo što ipak malo izmijenili, stupili smo u kontakt s igračem Rukometnog kluba “Croatia osiguranje Zagreb” Leonom Šušnjom. Tko nije znao, vrhunski rukometaš naš je Novljanin.

Leone, dugo godina igrao si za prvoligaški rukometni klub iz Kutine pa te novljanska javnost i nije pratila. Možeš li nam reći nekoliko osnovnih podataka o sebi?

Da, istina je, igrao sam 5 godina u kutinskoj “Moslavini”. Imam 20 godina, živim u Novskoj. Srednju školu sam završio u Kutini, obožavam sve ostale rekreacijske sportove (uz rukomet naravno), ali volim i navijački stil života, navijam za Hajduk.

Trenutno igraš u najjačem hrvatskom rukometnog klubu. Kako je igrati uz bok slavnom Valčiću, Horvatu, Stepančiću, Špremu?

Igrati uz bok najboljima je jedna velika čast! Biti uz bok osobi poput Tončija Valčića, koji mi je bio uvijek idol u rukometu, kao i uz Metličića! Jako sam sretan i što mogu naučiti puno od takvog igrača, ne samo o rukometu, nego i o životu. Također i sa Horvatom, koji nam stalno daje savjete i podržava nas u našem radu.

Prošle godine rukometaši Zagreba nastupili su sa svojom prvenstvenom utakmicom u Novskoj. Jesi li tada već znao da ćeš igrati za Zagreb?

Da, sjećam se, taman smo tada bili u pregovorima oko prelaska i slaganja ugovora. Potpisao sam u srpnju 2013. godine na 5 godina.

Kako je tekla ili, bolje rečeno, kako je započela tvoja rukometna karijera?

Moja rukometna karijera je krenula tako da sam prvo za vrijeme osnovne škole igrao nogomet u “Libertasu”, gdje sam bio golman do 2. razreda srednje škole. Tada, kako mi je brat išao u Kutinu, u školi su imali profesora koji je tada bio trener u kutinskoj Moslavini, i koji je u svojem timu preferirao visoke igrače. Moj brat me je tada spomenuo, kako imam 2 metra i 100kg. Trener je njemu rekao da me dovede u Kutinu u klub, da je bitno “da samo znam trčati, a da će on ostalo napraviti”, ha ha! Tako sam počeo trenirati rukomet po prvi put, i odvojeno radio sa trenerom 2 puta dnevno. Tri godine sam igrao lijevog vanjskog igrača, ali trener je primjetio da bi mogao igrati pivota i stavio me na tu poziciju na kojoj sam i sada. Osobno, očekujem pomake i bolje igre u nastavku karijere.

Možemo li uskoro očekivati tvoj nastup i u reprezentaciji?

Ja se iskreno nadam da kroz naredne 2 godine! To je moj cilj, ali kako sam već bio u juniorskoj ekipi i osvajao medalje, našao sam se na širem popisu za prošlo prvensto, nažalost sam otpao, jer već na toj poziciji ima 3 standarna igrača, ali iščekujem taj dan kad ću zaigrati za A selekciju!

Što je potrebno da te Hrvatska reprezentacija primi kao njihovog igrača? Spominjao si medalje, koliko si ih osvojio, koje su, i gdje si ih osvojio?

A uglavnom gledaju se uspjesi iz juniorske reprezentacije. U Turskoj 2012. bili smo srebrni, 2010. prvaci u Crnoj gori. U Bosni 2013. smo bili na 4. mjestu. To se gleda, a i igra tokom cijele sezone u svom klubu. Od medalja istaknuo bi osvojeno prvensto Hrvatske, pa Kup hrvatske, i to mislim da još nitko nema u okolici, pa 3. mjesto SEHA lige, i bio sam najbolji sportaš grada Kutine u 2012. godini.

Prošle godine pratio si redovito i nastup rukometaša RK Novske koji su ušli u 2. HRL Sjever. Kako si doživio uspjeh novljanskih rukometaša?

Da, jesam, jer mi brat igra i puno prijatelja, te sam bio sretan što su napravili taj korak naprijed, ali trebaju još neke tehničke stvari popraviti da bi uspjeli ući u još veći rang.

Kako ti izgleda jedan “radni dan”?

Zamoran i uglavnom su treninzi. Dižem se u 08:00 na doručak, pa onda u 09:30 trening do 12:00, kada je ručak. Odmaram od 13:00 do 16:30, pa opet trening u 16:30 do 19:30. Kada su pripreme, zna biti i po 3 treninga.

Komentar trenutnog stanja u novljanskom rukometnom klubu?

Ha gledaj, u Novskoj imaju dobar uvjet da nešto naprave. Imaju krasnu dvoranu i dobre dečke u ekipi, ali fali im jedan dobar trener da bi to bilo to. Treba im netko tko može s njima pravilno raditi, a i da Grad da financijsku potporu, da se dovede par igrača po potrebi. Tada bi se tu moglo dosta napraviti.

Što rukometaš 1. HRL Premier lige radi kad ne igra rukomet?

Sve zavisi kako koji dan. Na primjer, ja volim otići u prirodu, šetati se, plivanje, igrati tenis, otići na utakmicu Hajduka i tako. Uglavnom, sve je opet povezano sa sportom!

Što bi poručio svima koji se žele baviti rukometom, nekakav savjet?

Želio bi poručiti svima koji se žele ili se već bave rukometom da nikad nije kasno za uspjeh, jer samo radom i odricanjem u životu si mogu olakšati neke stvari, a u biti to i voliš, jer bolje je i to nego da se krene lošom stranom. Lijep je takav život, ali ima puno, puno odricanja . Dok je ekipa recimo na moru, ti treniraš i odrađuješ pripreme na planini. Rukomet je život, naučiš kroz igru prave stvari, ha ha ha!

Leonu hvala na intervjuu, i želimo mu puno sreće u nastavku svoje sportske karijere!