Neven Šepović, trener JAK-a

Objavljeno: 17.10.2014 - 11:23 Piše: Luka Selenić Pročitano: 1901 puta

Jasenovački atletski klub svakim natjecanjem niže pobjede i medalje. Kako je završila ovogodišnja sezona, a kako bi doznali u čemu je tajna uspjeha JAK-a, na razgovor smo pozvali trenera JAK-a, Nevena Šepovića.

Gospodine Šepoviću, dugo ste atletski trener. Predstavite nam svoje početke i Jasenovački atletski klub.

Jasenovački atletski klub – JAK osnovan je, sada već davne, 1998. godine. Povratkom u Jasenovac i ponovnim početkom rada osnovne škole dobio sam posao učitelja geografije. Kao klinac bio sam oduševljen atletikom, pratio atletiku na TV-u i pomalo trenirao. Vremenom ta ljubav nije prestajala, pa mi je velika želja bila osnovati klub jednoga dana kada se vratimo u Jasenovac. I malo pomalo osnovali smo atletsku sekciju u školi, počeli odlaziti na ulične utrke i kroseve, počeli su stizati rezultati i slijedeći logičan korak je bio osnivanje kluba. Sjećam se prvog službenog natjecanja u Varaždinu kada smo prvi put došli na stazu, bez sprinterica i atletskih dresova, klinci su bili šokirani, a i ja skupa s njima. Međutim, imao sam sreću da su imali veliku volju, pa smo se zajedno učili atletici, putovali, širili svoje vidike. Vremenom smo počeli osvajati medalje – prvo u Hrvatskoj atletskoj ligi sjever (HALS-u), a kada smo osvojili prvu medalju, točnije Igor Šlafer na 300m, na prvenstvu Hrvatske za kadete 2000. godine sreći nije bilo kraja. Počeli smo se širiti, kvalitetnije raditi i češće osvajati medalje. Pogotovo kada je na scenu stupio Milan Kotur. Milan je postigao nevjerojatne rezultate – postao je prvak Europe 2005. na 400m prepone, 2007. osvojio je broncu na Prvenstvu Europe za mlađe seniore, bio 11. na EP za seniore 2006. godine.

Ovogodišnju sezonu smatrate najuspješnijom. Što je doprinijelo postignutim rezultatima?

Ovo je jedna od uspješnijih sezona za JAK, najuspješnija u posljednjih 6-7 godina, dakle nakon ere Milana Kotura. Ove smo godine osvojili deset medalja sa prvenstava Hrvatske, Marina Tomić se plasirala u kadetsku reprezentaciju, starije kadetkinje su osvojile treće mjesto u poretku HALS-a. Sjajni rezultati koji su došli kao posljedica dugotrajnog rada i kruna su jedne sjajne generacije atletičarki JAK-a. slobodno mogu reći najbolje u povijesti kluba. Danas je JAK stabilan klub, okupljamo četrdesetak djece i mladih, redovito treniramo i natječemo se, a kroz klub je u ovih 16 godina prošlo više od tristotinjak djece. Neki su se zadržali dulje, neki kraće, neke je životni poziv vezao uz atletiku ili sport općenito, na što sam jako ponosan.

Klub se natječe u Hrvatskoj atletskoj ligi „Sjever“. Neki klubovi u istoj ligi su iz većih sredina. Kako oni gledaju na Vaše uspjehe?

HALS je odlično natjecanje za mlađe uzraste u kojem oni stječu prijeko potrebno iskustvo. U prvih 5-6 godina rada JAK je imao uspjeha u konkurenciji mlađih i starijih kadeta koji su osvajali prva mjesta u momčadskom poretku. Prošle godine prvo mjesto u HALS-u su osvojile mlađe kadetkinje, a ove godine treće su bile starije kadetkinje. Jasenovac je najmanje mjesto u Hrvatskoj koje ima atletski klub, pa taj uspjeh može nekoga iznenaditi. Tako su i nas gledali na početku, sada je i velikim klubovima normalno da je JAK jak. Naravno, u JAK-u ne treniraju samo djeca iz Jasenovca, nego i djeca iz okolnih mjesta. Naš rad smo ustrojili kroz dvije atletske škole – u Novskoj i Jasenovcu, u kojima rade djeca do 10-11 godina te natjecateljska skupina u kojoj su oni najuspješniji i koja češće ide na natjecanja. U planu je i širenje na H. Dubicu – sada već imamo 7-8 djece iz Dubice koja dolaze na trening u Jasenovac, a nažalost malo smo zapustili Rajić. Nadam se da ćemo uskoro opet barem jednom tjedno imati treninge i u Rajiću.

Nemate atletsku stazu i uvjete za treniranje. Što Vas motivira i kako uspijevate redati vrhunske rezultate?

Nedostatak staze je veliki nedostatak, to je jasno. Međutim, to nas još više motivira da kvalitetnije radimo i izvučemo najbolje u određenoj situaciji. Najlakše je sjesti i ne raditi ništa tražeći opravdanja. U doba interneta, kad je svaka informacija dostupna, nije problem pronaći literaturu. Onda to malo prilagodimo našoj situaciji, imam nešto iskustva i rezultati dođu. Naravno, ako imate motivirane i talentirane sportaše/sportašice koje zanima to čime se bave. Najveća im je nagrada i motivacija odlasci na pripreme, gdje se živi potpuno drukčijim načinom života. Do sada je to funkcioniralo. Međutim, od toga ne bi bilo ništa da nemam podršku obitelji koja ima razumijevanja za te moje atletske „ludosti“.

Tko sve pomaže u radu JAK-a? Od ove sezone pomažete radu NK „Jasenovac“. Kakva su iskustva s ovim treniranjem?

Financijski JAK-u pomažu Općina Jasenovac koja daje najveći dio sredstava, zatim Grad Novska, malo sportska zajednica županije, a oko 40% sredstava nađemo od sponzora i donatora, što postaje sve teže. Godišnje smo na oko 35.000 kuna, a od toga najveći dio ode na kotizacije, pripreme i natjecanja. Bilo bi bolje da imamo više, ali danas nije lako doći do sredstava. Ako nam netko želi pomoći, neka se slobodno javi, mi ćemo biti zahvalni. Iskreno, nekad traženje sponzora djeluje kao prosjačenje. Imamo dobru suradnju sa klubovima u Jasenovcu, od ove jeseni surađujem sa NK “Jasenovac”, jednom tjedno radimo na fizičkoj pripremi. Pokušavam pomoći na taj način i nadam se da su nogometaši zadovoljni. Za sada im dobro ide.

Koje su atletske disciplina zastupljene u JAK-u? Vrlo ste uspješni u svemu na natjecanjima no koju disciplinu posebno njegujete u klubu?

Nekako se JAK profilirao kao klub koji ima dobre preponaše. Većina naših medalja, a osvojili smo ih preko 50 sa prvenstava Hrvatske, došle su sa prepona, pet od šest reprezentativaca koje smo da sada dali nastupili su na preponama. Mislim da je to počelo kad smo Milana Kotura prebacili na tu disciplinu. Naime, na jednom momčadskom natjecanju nismo imali koga staviti na 300m prepone, a kako je Milan bio među najmlađima – „ajde ti mali na prepone“. „Mali“ je tada pobijedio i od tada smo krenuli sa 300 i 400 prepone. U stvari, jako nelogična odluka – tad smo imali samo 5 prepona, za utrku treba 10, trenirali smo, i još uvijek treniramo, na igralištu bez krivine. Ispočetka je to malo bilo neobično, sad je svima normalo da će probati trčati na preponama. Ove sezone smo kod kadetkinja imali čak 4 djevojke među prvih 8 na 300m prepone u Hrvatskoj. Naravno, ne mogu svi trčati prepone, treba proći neko vrijeme da se vidi tko što može najbolje raditi. Kad počinju, djeca uče sve skupine disciplina – skokove, trčanja na srednje i kratke dionice, bacanja.

Podsjetite nas na najznačajnije uspjehe atletičarki i atletičarki JAK-a. Kako uspijevate biti stalno top trenere?

Kad se šest atletičarki u jednoj sezoni okiti medaljama sa prvenstava Hrvatske, onda je to dokaz da ste dobro radili. Ne znam koga bih izdvojio, no ipak moram spomenuti njih osam, koje su sjajno radile ne samo ovu, nego posljednje 2-3 godine. To su Silvija Alich, Mirena Milašinović, Josipa Gajdoš, Dora Jakupović, Ivana Jurić, Marija Jakovljević te dvije najuspješnije – Valentina Jurić i Marina Tomić. Marina je ove sezone osvojila naslov mlađe kadetske prvakinje Hrvatke na 400m, višeboju, 60m prepone, nastupila je za kadetsku reprezentaciju u Mariboru, a nedavno je otrčala najbrži rezultat sezone u Hrvatskoj kod kadetkinja – dakle dvije godine starijih od sebe. Posebno je vrijedno i treće mjesto štafete 4x300m jer smo u konkurenciji klubova iz velikih gradova osvojili medalju, a medalja u štafeti dokaz je snage kluba. Međutim, nije bit samo u osvajanju medalja i postizanju osobnih rekorda. Važnije je da se tim mladim osobama pruži nešto novo, poboljša kvaliteta života, žive zdravi život, da putuju, druže se, sklapaju prijateljstva, da cijene rezultat koji su postigli svojim radom. To bi trebao i biti jedan od ciljeva sporta, koji se prečesto gubi iz vida.

Planirate li neka od atletskih natjecanja u Jasenovcu ili Novskoj?

Svim mladim sportašima dosta brzo dosadi samo treniranje bez natjecanja, pa bi bilo idealno imati što više natjecanja u svom uzrastu. Zato nam je želja da organiziramo nešto i kod nas. Prošle godine imali smo krasnu utrku u Krapju, povodom dana graditeljske baštine, ove godine zbog poplave to nismo. Za slijedeću godinu jedan od glavnih ciljeva je organizacija ulične utrke štafeta „Jasenovačka milja“ koju bi uklopili u proslavu Dana Općine i 20 godišnjicu „Bljeska“. Ove smo godine zbog mojih obaveza morali odgoditi i uličnu utrku za najmlađe povodom Lukova u Novskoj, ali slijedeće Lukovo to ćemo svakako učiniti.

Gospodinu Šepoviću se zahvaljujemo na razgovoru, želimo cijelom JAK-u puno sreće i uspjeha u nastavku karijere, iako znamo da tog neće nedostajati.