Mateja Potočki – studiranje, glazba i umjetnost

Objavljeno: 07.01.2015 - 16:19 Piše: Željko Gašparović Pročitano: 2740 puta

Ušli smo u novu godinu, a s njom dolaze i novi razgovori sa našim sugrađankama i sugrađanima! Ovaj tjedan vam donosimo razgovor sa Matejom Potočki, mladom umjetnicom koja pohađa Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kako se ova krhka Novljanka i umjetnička duša uputila u svijet, kako se snašla, o čemu razmišlja i što radi, možemo pročitati u ovom, njenom prvom razgovoru za javnost.

Zanimljivo je, odrasla si u Novskoj gdje si završila Srednju školu. Jedno vrijeme školovala si se i u Zagrebu. O čemu se radi i kako si se odlučila za studije u Sarajevu?

Prije nepune 4 godine, prvi put sam posjetila Sarajevo gdje su me fascinirale dobre vibracije koje su se osjetile u mentalitetu građana Sarajeva. Tijekom posjeta dobila sam ponudu da budem model na Akademiji likovnih umjetnosti. Naravno, pristala sam. Samim tim, imala sam priliku upoznati svjetski poznate umjetnike kao što su Mustafa Skopljak, Enes Sivac i Alma Suljević, koji su mi otvorili i proširili vidike. Tko je kipar? Koja je razlika između između kiparstva i modeliranja? Na svako pitanje dobila sam opširan odgovor i automatski sam se zainteresirala u skulpturu. Kako neki kažu, zbog velikog broja svjetski priznatih umjetnika, u ovom slučaju profesora, Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu je najjača likovna akademija na Balkanu. Zbog te činjenice, odlučila sam ostati i izaći na prijemni ispit u trajanju od 5 dana.

Kako si se opredijelila za kiparstvo kao svoj poziv? Kada si uopće prepoznala umjetnički, kiparski dar? Kako je obitelj prihvatila tvoju odluku da se baviš umjetnošću?

Pozirajući cijeli ljetni semestar, na odsjeku kiparstva, imala sam priliku upoznati klasičnu skulpturu. Nakon poziranja od 9 do 12 radila sam, sasvim neobavezno, neke manje forme od gline. S obzirom da je neobavezan hobi prešao ljubav, zaustavljala sam profesore na hodnicima i, željna znanja, tražila savjete. Nikad nisam razmišljala o kiparstvu ili uopće o likovnosti kao svom životnom pozivu, to se jednostavno dogodilo. Tada mi je bilo jasno da sudbinom ne možeš manipulirati i da nikad ne znaš što te još čeka u životu. Uvijek me zanimala moda, ali kad sam upisala kiparstvo shvatila sam da se dvije profesije mogu spojiti u jednu, što se, u nekim radovima, pokazalo kao nesvakidašnje i modernistički. Iskreno, roditelji u početku nisu dali podršku, pogotovo što sam se odlučila za studiranje izvan Hrvatske, no tu želju razumjela su moja dva brata. U početku je bilo teško, možda suludo i smiješno što pored Zagreba, ja studiram u Bosni i Hercegovini. Problem je što su se ljudi negativno globalizirali. Mnogi su se iz mojih priča o Sarajevu više upoznali s tamošnjom kulturom i načinom življenja. Tek nakon prve akademske godine moji su roditelji prihvatili činjenicu da studiram i volim kiparstvo, te da me u tom naumu ne mogu spriječiti. Sada sam treća godina i imam stopostotnu podršku od njih.

Postoji li netko tko je osobito utjecao na tebe? Što te nadahnjuje u stvaralaštvu?

Glazba je uvijek bila nadahnuće u svemu što se gradi. Bilo da je riječ o stvaranju ili o samom razmišljanju detalja kod rada. Kroz povijest likovne umjetnosti, svaki je umjetnik utjecao na drugog. Namjerno ili nenamjerno, krali su se potezi modelirskom špahtlom, no danas je situacija mnogo drugačija. Svatko želi po nečemu biti poseban, a to mu prepisivanjem može samo odmoći. Glazba koja pokreće maštu je zaslužena za gotov rad. Postoje periodi kada se u stvaralaštvu točno osjeti i vidi osjećanje koje je bilo u tom trenutku. S glazbom koja adekvatno odgovara emociji može se postići i više od ciljanog. Od umjetničkih stilova kroz povijest nisam ostala ravnodušna samo na kubizam. Geometrizam u skulpturi je nešto što me nadahnjuje. Što se tiče umjetnika, nitko nije utjecao na mene. S obzirom da je svatko od nas individua, takvi trebaju biti i radovi. Drugačiji i jedinstveni. Ipak, jedini utjecaj u nadahnuću i stvaralaštvu mi mogu biti samo bliske osobe koje su iskreno, nesebično i bezuvjetno uvijek spremne dati podršku.

Koristiš različite materijale za svoj rad. Opiši nam kreativan proces nastanka jedne skulpture i tehniku izrade? Da li se završen rad na kraju procesa izrade razlikuje od prvotne zamisli? Što osjećaš kada završiš svoje djelo, započinješ li novo ili si ostaviš vremena između dva stvaralačka čina?

U likovnom svijetu i stvaralaštvu svako djelo mora imati svoje objašnjenje. Na Akademiji nas uče da moramo objasniti sve do najsitnijeg detalja. Zašto baš taj materijal? Zašto ta boja? Zašto taj postament? Baš sam zbog toga odabrala žicu kao ključan materijal za izradu, jer žica je poprilično slična mom karakteru. Fleksibilna i hladna. U cijeloj formi najbitnija je ideja, a sve ostalo gleda se kao sporedno. Najvažnije za realiziranje kompozicije je pravilno postavljena konstrukcija koja je nositelj materijala. Nakon fiksiranja konstrukcije slijedi najzanimljiviji dio – istraživanje. Savladati neposlušnu žicu prava je borba s često krvavim rukama, no svaki kvalitetan rad iza sebe ima znoj i žuljeve. Finalan rad uvijek je vrlo sličan prvotnoj zamisli. Često puta bi dodala neki novi detalj koji mi nije bio u planu i glavi, ali bi ga vrlo brzo uklonila jer je narušavao cjelokupnu formu. U suštini, nikada nisam zadovoljna svojim radovima i vrlo sam oštar samokritičar, ali, kako kažu, zahvaljujući samokritici, svako naredno djelo će biti bolje od prethodnog. Isto tako, uvijek je prisutno neodređeno vrijeme između dva stvaralačka čina. Nitko vam ne može garantirati kada ćete dobiti novu ideju, jer ona dođe sama.

Žicu preferiram u izradi slobodne kompozicije, dok se za vježbe na matičnom predmetu koristi glina. Uz pomoć živih modela koje imamo, uspješno savladavamo vježbu koja je po planu i programu. Nakon završenog djela u glini, slijedi izljevanje koje je vrlo zahtjevan proces. Kada su u pitanju veće figure, kao pomoćno sredstvo koriste se limići koji služe za lakše odvajanje dvije strane kalupa. Materijal koji se vrlo često koristi za izradu kalupa je gips. Prvi sloj gipsa mora se precizno nabacati iz razloga da uđe u svaku udubinu, recimo na portretu. Nakon prvog sloja slijedi drugi i treći, a četvrti dolazi u obzir samo onda kada forma nije dovoljno dobro ujednačena tj. ako debljina kalupa na svim mjestima nije ista. Vrlo važno u izlijevanju je da limići uvijek ostanu vidljivi. Nakon što je gips iz tekućeg stanja prešao u kruto, slijedi razdvajanje kalupa. Također, ako se kalup razdvaja nasilno može doći do pucanja, što zadaje dodatan proces jer se kasnije mora, točno u milimetar, spajati kudeljom. Kada je gipsani kalup odvojen izvađenim limićima, slijedi vađenje gline, čišćenje i nanošenje izolacije koja služi za lakše odvajanje negativa od pozitiva. Deformacija kalupa sprječava se vezanjem žicom koja također potpomaže u izlijevanju pozitiva. Baš kao i kod stvaranja negativa, pozitiv se radi na isti princip.

Ako je u pitanju kalup torza, na dnu se nalazi plinta koja služi kao otvor za ulijevanje gipsa. Nanošenje prvog sloja pozitiva je najrizičniji, jer je kalup zatvoren, težak cca. 40kg, te se sve radi “na slijepo”. Nakon, u većini slučajeva, uspješno odrađenog pozitiva slijedi otkucavanje kalupa dlijetom i čekićem. Baš zbog izolacije koja je stavljena u unutrašnjost kalupa, vrlo se lako otkucava, ali opet s dozom preciznosti i nesigurnosti. Na gotovom dobivenom pozitivu slijedi retuširanje gipsom i patiniranjem.

Ovaj zahtjevan fizički rad je apsolutno kao teretana, samo što je besplatno.

Nedavno si izložila jednu svoju skulpturu na skupnoj izložbi u Novskoj? Što misliš da bi gledatelji trebali vidjeti u tvojim radovima i kako oni funkcioniraju u prostoru? Hoćeš li se odlučiti za dekorativne velike forme koje se uklapaju u eksterijer ili te više privlači manji formati?

Na samom početku ulaska u svijet umjetnosti počela sam posjećivati izložbe. Neki radovi su mi bili izuzetno lijepi, ali opet s druge strane nejasni. Tek nakon što sam pročitala mnogo literature koje su vezane za kiparstvo, grafiku i slikarstvo, počela sam shvaćati bit izloženog djela. Skulptura koja je izložena na skupnoj izložbi u Novskoj nosi naziv “Proljeće u zimi”. Smatram da je sasvim suvišno objašnjavati naziv jer je u njemu sve i rečeno. U zadnje vrijeme pravim skulpture koje bi se savršeno uklopile u moderniji prostor, a da opet budu funkcionalne što odmah ulazi u primijenjenu umjetnost. Veličina djela ovisi o konceptu i stanju emocije. Nerijetko je dobro nešto uvećati, a nekad umanjiti, a opet za sve imati dobro promišljeno objašnjenje.

Koji su ti planovi nakon studija, hoćeš li se posvetiti umjetničkom radu ili imaš neke druge ambicije?

S obzirom da me privlači samo kiparstvo, ostati ću fokusirana na isto i nastaviti u razvijanju. Mislim da sam još uvijek mlada u umjetnosti da bi već imala razvijen svoj osobni stil. Mogu razmišljati samo o bližoj budućnosti, jer umjetnost je svakako nepredvidiva. Trenutno razvijam ideje vezane za diplomski rad s kojim ću krenuti u realizaciju slijedeće akademske godine.