Danijela Lucić – buduća doktorica znanosti, istražuje terorizam i prodaje bicikle

Objavljeno: 07.11.2014 - 12:23 Piše: Željko Gašparović Pročitano: 5564 puta

Ovaj tjedan Vam donosimo intervju s mladom  novljankom, Danijelom Lucić, diplomiranom sociologinjom, budućom doktoricom znanosti na području međunarodnog terorizma.

Završila si Srednju školu u Novskoj. Sjećamo te se i kao uzorne sportašice, dugo si igrala rukomet. Podsjeti naše čitatelje na taj period školovanja. Što je prevagnulo za odabir fakulteta?

Rukomet, ma zapravo sport i rekreacija općenito, uvijek su bili dio mog života. Rukomet je to prestao biti prije četiri godine kada sam imala težu ozljedu koljena, ali rekreacija nije. Danas mi je teško zamisliti kako bih bez trčanja, teretane, vožnje biciklom… To su neke navike i potrebe koje me relaksiraju i vesele. Rukomet sam počela trenirati u petom razredu osnovne škole za novljanski klub „ŽRK Viktorija“. U osmom razredu sam imala priliku nastaviti rukometnu priču u Zagrebu i da sam sama odlučivala, vjerojatno bih krenula ozbiljnije u rukometne vode. Srećom, ostala sam u Novskoj, upisala Opću gimnaziju i nastavila s rekreativnim rukometom, ali sam još dvije godine u srednjoj školi igrala za drugoligaški klub iz Kutine. Sjećam se tog perioda kao vrlo napornog. Stalna putovanja na treninge, utakmice, a bližila se i odluka o upisu na fakultet. Posljednji klub u kojem sam igrala je „ŽRK Lipik“. Vezano za izbor fakulteta, kod mene je to vrlo neobična priča. Više puta sam za vrijeme srednje škole mijenjala odluku o tome što želim studirati. Bila je u igri arhitektura, molekularna biologija, novinarstvo, politologija, psihologija, sociologija… Iskreno, niti se ne sjećam što sve nisam željela. Najzanimljivija je činjenica da su mnogi oko mene bili uvjereni da ću studirati kineziologiju, ali to mi nikada nije bila opcija. U jednom trenu sam odlučila da to treba biti društveni smjer. Otišla sam na dva prijemna i između Političkih znanosti i Filozofskog fakulteta izabrala sam Filozofski, a od opcija na Filozofskom, izbor je pao na sociologiju.

Tijekom studiranja započinješ suradnju s nekoliko profesora, između ostalih i s profesorom Ozrenom Žunecom na knjizi „Oficir i časnik – prelazak vojnih profesionalca iz JNA u HV“. Kako je došlo do te suradnje?

Mogu reći da sam vrlo brzo otkrila „sociološki poziv“ u sebi i shvatila sam da odluka o tom studiju nije bila slučajna, a pogotovo ne kriva. Studij mi je bio pravo zadovoljstvo i sve sam radila s velikom strašću, nemajući pri tom posebnih profesionalnih ambicija budući da nisam bila sigurna u kojem ću smjeru krenuti po završetku studija. Studiranje mi je bilo uživancija, a trudila sam se stečeno znanje primjenjivati u životu i kritički promišljati. Ne mogu sa sigurnošću reći, ali mogu pretpostaviti da su to zapazili i moji profesori i da je to razlog zašto me je nekoliko njih pitalo za suradnju. Iskreno, mene su njihovi pozivi za suradnju uvijek iznenadili, ali naravno, bili su mi i veliko priznanje. Tako je bilo i s profesorom Žunecom, inače predstojnikom Katedre za vojnu sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji me je u ljeto 2009. zaustavio na hodniku fakulteta, ukratko mi objasnio projekt i pitao da li sam zainteresirana za suradnju. Odmah sam pristala i zapravo je sve počelo s izradom transkripata audio zapisa intervjuiranih ispitanika. Nakon toga sam i sama odrađivala intervjue s bivšim oficirima, a naposljetku mi je profesor povjerio obradu i interpretaciju podataka te pisanje dijela knjige. U međuvremenu sam ostvarila i izvrsnu suradnju s profesorom Mirkom Bilandžićem, koji mi je bio mentor na diplomskom radu, ali i na doktorskom studiju. Sada mogu reći da su suradnje s ova dva profesora bile ključne i odredile smjer kojim sam krenula, ali i područje interesa, a to je znanstveno-istraživački rad i vojna i sigurnosna tematika.

Reci nam nešto više o tematici same knjige „Oficir i časnik“. Kakva su vaša iskustva sa sugovornicima i njihovim pričama? Kolika je stvarna uloga i doprinos bivših oficira JNA u zbivanjima početkom i tijekom Domovinskog rata, odnosno nakon prelaska u redove Hrvatske vojske?

Prije svega moram reći da je do tada za mene ova tematika bila prilično nepoznata, ovdje mislim na dio koji se odnosi na stvaranje Oružanih snaga Republike Hrvatske. Unutar te tematike naša se knjiga bavi jednim rijetkom fenomenom, a to su prelasci iz jedne u drugu, u ovom slučaju protivničku vojsku. Konkretno, riječ je vojnim profesionalcima (oficirima) koji su napustili Jugoslavensku narodnu armiju i priključili se Hrvatskoj vojsci. Nas je zanimalo kako je do tih prelazaka došlo, pod kojim okolnostima i koja je motivacija bila presudna. Bavili smo se i iskustvima nakon prelaska u HV i odnosima među tim heterogenim HV kadrom. Intervjuirali smo trideset bivših oficira kod kojih nismo utvrdili jedinstveni motivacijski obrazac po kojem su se oni vodili u donošenju odluke o prelasku. Ideološki, to jest domoljubni moment kod mnogih je igrao važnu ulogu, no pragmatičnost, odnosno pitanje plaće, stambeno pitanje, školovanje djece, itsl. je kod mnogih bio isto tako važan faktor u donošenju odluke. Ono što je za sve ispitanike isto jest posjedovanje vojnog znanja i vještina koje je bilo primjenjivo i korisno za stvaranje Hrvatske vojske i tu je njihova uloga bila zaista važna.

Kako je ostali kadar HV-a doživljavao oficire koji su prelazili u njihove redove i preuzimali zapovijedanje postrojbama?

Ukratko rečeno, bilo je nekoliko faza tih odnosa. U početku je kod mnogih bivalo nepovjerenje i oni su dobivali etikete „bivši“, „komunjare“ i tome slično, no na borbenim linijama stvaralo se međusobno povjerenje pa i poštovanje. Usmjerenost ka istom cilju, a to je stvaranje i obrana samostalne države, u većini slučajeva rezultirali su jedinstvom bez kojeg na kraju ni pobjeda u Domovinskom ratu ne bi bila ostvarena. Neki od ispitanika istaknuli su kako je nakon pobjede u ratu uslijedila faza odbacivanja očitovana u preranom umirovljenju i nepriznavanju zasluga iz Domovinskog rata.

Knjigu „Oficir i časnik – prelazak vojnih profesionalaca iz JNA u HV“ ste promovirali u više gradova u Hrvatskoj. Kakve su reakcije? Pripremate li nešto novo?

Do sada smo imali predstavljanje u Karlovcu, Zagrebu, Pakracu i Splitu. Preostaje nam još jedna promocija u Osijeku početkom prosinca i time bismo zaključili promociju „Oficira i časnika“. Knjiga je na svakoj promociji izazvala vrlo zanimljive reakcije, a i postavljena su neka pitanja koja su se nama kao istraživačima učinila vrlo zanimljiva i važna za provjeriti pa je ideja da jedno od postavljenih pitanja uskoro postane osnova za novo istraživanje i novu knjigu.

Pripadaš generaciji mladih koji imaju drugačije pogleda na ono što se događalo u ratu. Nakon svih spoznaja i razgovora, što iz svoje perspektive i stručnog rada na temi o Domovinskom ratu možeš o tome reći?

Ne znam kakvi su pogledi i razmišljanja većine mladih, posebno ne onih rođenih nakon rata i na čemu temelje svoje stavove. Ovim se pitanjima nisam bavila, premda bih kao sociologinja i dijelom politologinja to voljela provjeriti. U ovom slučaju mogu govoriti samo o vlastitim spoznajama koje su rezultat mog istraživačkog rada, ali i mog promišljanja na temelju onoga što čitam, gledam i slušam. Evidentno je da je za vrijeme Domovinskog rata postojalo snažno zajedništvo i jedan veliki entuzijazam bez kojih ne bi bila poražena puno moćnija neprijateljska vojska, samim time niti stvorena i obranjena Republika Hrvatska. Dojma sam da je svijest o toj činjenici sve manja i da je želja i volja za nastavkom izgradnje i konsolidiranja države vrlo slaba, no to nije neobjašnjivo jer Hrvatsku je sustavna politička korupcija dovela do ruba bankrota i narod se prije svega bori s egzistencijalnim pitanjima, a Domovinski rat u takvoj situaciji često postaje instrument za okršaje raznih političkih elita, u čiji patriotizam generalno sumnjam s obzirom na to što su napravili za Hrvatsku nakon njezina stvaranja i obrane.

Završila si fakultet, uskoro ćeš doktorirati. Kojim se temama baviš u svom istraživačkom radu?

Da, nakon Studija sociologije na Filozofskom fakultetu 2011., odlučila sam 2012. upisati doktorski studij „Komparativna politika“ na Fakultetu političkih znanosti, modul Međunarodni odnosi i nacionalna sigurnost. Trenutno sam na posljednjoj, trećoj godini. Ne mogu niti se usudim reći da ću uskoro doktorirati. Za početak moram obraniti nacrt disertacije, a to je za 20-ak dana. Onda slijedi daljnji rad na disertaciji i nastavak istraživanja. Neću prognozirati, ali željela bih da to bude kroz dvije do tri godine. U doktorskoj disertaciji bavim se pitanjem državnog terorizma. Drugim riječima rečeno, bavim se licemjerjem međunarodnog poretka, to jest država koje terorizam navode kao osnovni izvor ugrožavanja nacionalne i međunarodne sigurnosti, a istovremeno same godinama provode terorističku praksu. Osim terorizma kao središnjeg svjetskog sigurnosnog pitanja, bavim se i nekim drugim sigurnosnim pitanjima. Prije svega tu je područje na kojem sam diplomirala, a spada u domenu ekonomske sigurnosti – business intelligence ili poslovno-obavještajno djelovanje. To je jedno od prioritetnih područja za Hrvatsku želi li se izvući iz teške gospodarske situacije u kojoj se danas nalazi.

Visoko obrazovane osobe nakon fakulteta kao i mladi u Hrvatskoj teško pronalaze posao. Kako ti gledaš na to i na sve veći odlazak mladih i stručnih izvan Hrvatske. Koji su tvoji planovi za budućnost?

Imala sam sreću i zaposlila se odmah po završetku diplomskog studija u jednoj privatnoj konzultantskoj tvrtki. No, kako je presudila ljubav prema znanstveno-istraživačkom radu, odlučila sam dati otkaz, vratiti se u Novsku i jedno se vrijeme posvetiti samo studiju kako bih, nadam se, kroz neko vrijeme mogla raditi ono što zaista želim i volim. Na odlaske iz Hrvatske sam prije gledala blagonaklono. I sama sam jedno vrijeme željela otići van. Imala sam i dvije prilike koje sam odbila. Štoviše, iz Zagreba sam došla u Novsku i kao što vidite, dok ne proučavam vojno-sigurnosne teme, tu sam u dućanu „Veble bikes“ prodajem bicikle. Trenutno imam i jedan angažman na međunarodnom sveučilištu DIU Libertas, gdje sam suradnica u izvođenju nastave na kolegiju Međunarodna sigurnost. Znanstveno-nastavnička djelatnost je područje u kojem se mogu zamisliti u budućnosti, a moj plan isključuje odlazak iz Hrvatske, osim možda na kraće vrijeme nekog studijskog programa. Moja želja je nastaviti se baviti ovom tematikom, prenositi stečena znanja na druge i poticati ih da kritički propituju. Mislim da je to ono što nedostaje u našem društvu generalno. Prihvaćamo puno toga bez kritičkog promišljanja, da ne govorim djelovanja, a situaciju u kojoj jesmo ne može promijeniti nitko osim nas samih. Ne treba gubiti vjeru i biti apatičan, a to je, rekla bih, generalna dijagnoza društva. Vjerujem da mladi mogu i ovdje puno toga napraviti za sebe, ali i za druge, no za postizanje željenih rezultata je potreban trud, rad i strpljenje, neovisno o čemu se radi. U tom smislu ću završiti s jednom meni vrlo dragom izrekom koja kaže „tamo kamo se isplati ići, ne vodi prečica“.