Daniela Vuković, novljanska slikarica i pjesnikinja

Objavljeno: 26.09.2014 - 11:25 Piše: Željko Gašparović Pročitano: 2759 puta

Polako ali sigurno nam stiže jesen, godišnje doba koje je pobudilo nebrojene inspiracije u mnogim pjesnicima i slikarima. U ovotjednom interview-u Vam donosimo razgovor sa novljanskom slikaricom, strastvenom pjesnikinjom i članicom DLAN-a – Danielom Vuković.

“Neki novi svijet – Korak 10”, od kud takvo neobično ime za izložbu?

Ha ha ha! To mi je palo na pamet kad sam imala prvu svoju izložbu u gradskoj galeriji Narodnog sveučilišta Novska 1997. Mislila sam si, kako da nazovem nešto što prvi put radim i palo mi je na pamet da bi KORAK 1 bio odličan naziv. Od tada se nižu moji koraci, a na kraju možda zaplešem i valcer. Svaki KORAK ima i svoj podnaslov, a „Neki novi svijet“ je došao iz mojih stihova:

Gdje stvarne slike
nepovratno nestaju –
rađa se život.

Rađa se novi svijet –
neka nova sudbina.

Daniela, možete li se predstaviti čitateljima Novska.IN portala?

Mogla bih se predstaviti kao novljanska slikarica i pjesnikinja iako baš ne volim kad se ljude etiketira. Za sebe kažem: Osoba sam koja voli umjetnost i ljude, trčim za Suncem i družim se s Mjesecom. Velika maštalica koja voli život.

Kada ste se i kako odlučili baviti umjetnošću i poezijom?

Hm! Na ovo pitanje je teško odgovoriti jer se takva odluka u životu ne donosi. Umjetnost je jednostavno dio mene od kada znam za sebe. Ili imam to nešto u sebi ili nemam?! Početci moje likovnosti vidljivi su još u osnovnoj školi, a ozbiljnije sudjelovanje u likovnom životu započinjem 1993. kao članica nekadašnjeg Društva likovnih amatera Novske. Slobodno mogu reći da je za moje slikanje zaslužan profesor Zdravko Horvat koji mi je bio učitelj likovne kulture i veliki poticaj u stvaranju. Pisanjem poezije počela sam se baviti u srednjoj školi za što je zaslužna profesorica Marija Jozić koja me je svojim kritikama uvijek bodrila te magistar Alojz Buljan koji me je uvukao u Maticu hrvatsku 2004. Na njegov prijedlog sam počela pisati haiku-poeziju, a 2004. oslikala prvu novljansku slikovnicu „Tajanini ogrci“ (tekst Jasna Popović-Poje).

Autorica ste 10 samostalnih izložbi. Gdje ste sve izlagali i koji su motivi Vaših slika?

Do sada sam izlagala na mnogim skupnim izložbama, a samostalno većinom u Novskoj, Rajiću i Jasenovcu. U listopadu ove godine ću imati samostalnu izložbu u Popovači. U predstavljanju bilo je svega i svačega od klasičnih slika, oslikanih predmeta do sitne plastike. U likovnom izrazu koristim se suhim pastelom, akvarelom, akrilikom i uljem na platnu. Velika sam skupljačica predmeta pa skupljam razne staklenke i kutijice koje mojom intervencijom dobivaju neko novo ruho, imaju i estetsku i funkcionalnu vrijednost. Za motive koristim stihove iz svojih pjesama. Iako sam znala slikati krajolike, mrtvu prirodu, aktove…, danas napuštam realizam i prihvaćam govor simbola. Stalno sam na putu od figuracije prema apstrakciji s jakim osloncem na simbolizam i nadrealizam.

Bavite se i poezijom. Možete li reći našim čitateljima nešto o svome pjesničkom radu?

Da, bavim se poezijom. Volim pisati kad sam sama i dirnuta nekim događajem, trenutkom, emocijom… Pisala sam još u srednjoj školi, sakupljala sve stihove i 2005. izdala svoju prvu zbirku haiku-pjesama pod nazivom „Iz ljubavi“, a u ožujku ove godine dnevnik jedne ljubavi „Ljubavni zagrljaj moje mladosti“ u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Novskoj.

Haiku je forma kojom se koristite kako bi izrazili svoje osjećaje. Zašto baš haiku?

Zašto baš haiku? Dobro pitanje. Mogla bih reći da je za moje haiku-pjesništvo kriv gospodin Alojz Buljan. Izrađujući crteže za njegove rebuse te ilustrirajući njegovu zbirku haiku-pjesama „Šljivin cvijet“ pronašla sam sebe u tom izrazu. Napisala sam nekoliko pjesama i poslala na natječaje u Ludbreg. Naravno, pjesme su objavljene, meni su narasla krila i od tada letim hvatajući prekrasne trenutke koje pretačem u stihove, što u suštini i je japanska haiku-forma: iskazati doživljaj trenutka. Danas objavljujem na raznim web stranicama kao što su Diogen pro kultura magazin i World Haiku Association gdje šaljem i svoje hajge (likovno djelo koje uključuje haiku).

Možete li izdvojiti najdražu pjesmu iz Vaših zbirki i zašto baš ta?

Teško da bi se moglo nešto izdvojiti. Svaka pjesma je dio mene, a ja se u potpunosti prihvaćam i volim. Ali, mogla bih Vam ovim stihovima skrenuti pažnju na ono što zaboravljamo u našem ubrzanom životu, a to je da živimo sada, u ovom trenutku i da sva sreća leži u nama i ljudima pored nas:

Fortuna

Sreća je topli zagrljaj,
ruka pomirenja,
rame za plakanje.

Sreća je kad to osjetiš,
a znaš da je to „sada“.

Čime se bavite kada se ne bavite umjetnošću?

Kad imam vremena poslije posla, a inače sam ekonomist po zanimanju, idem na tečaj talijanskog jezika, organiziram si izlete s društvom, zezam svoga mačka, pogledam dobru komediju na tv-u, pročitam knjigu i uživam u životu.

Koji su Vam daljnji planovi u slikarstvu i poeziji, što će prevladati u budućnosti?

Kažu da ne valja planirati, da se netko gore onda nama smiješka i brka planove. Ali, mogu Vam samo napomenuti da imam predstavljanje zbirke poezije „Ljubavni zagrljaj moje mladosti“ 23. listopada 2014. u Knjižnici i čitaonici Popovača. Uz predstavljanje knjige ide i moja samostalna izložba pod nazivom KORAK 11 „Spremnici snova“. Kako se iz priloženoga vidi i dalje su moje dvije ljubavi, slikanje i pisanje, u velikoj simbiozi. Bilo bi zaista čudno da kažem koje mi je dijete ljepše ili draže.

Danieli se zahvaljujemo na razgovoru, i želimo joj puno uspjeha i sreće u nastavku svoje umjetničke karijere!